Koliko zapravo vidimo božanskog u onima koji nisu “naši”? Zar ne njegujemo svetu zavist u želji da budemo više božanski od njih? Zar je strah jednog poganskog vladara manji od onih koji vjeruju Isusu?
*Prvi dio trilogije članaka pročitajte ovdje, a drugi dio pročitajte ovdje.
U vojni šator je napokon stigao poklon koji je Marcusov brat široke ruke podijelio širom Carstva. Predao ga je i caru koji je, oprezno ga otvorivši, shvatio da se u njemu nalazi pobješnjela zvijer koja je dugo slijedila njegov trag. Radosno iskočivši, zabijala mu je prljave nokte sve do kostiju, rađajući bolove koji su ga tjerali da se sve manje divi stablu života. Umarala ga je svojim smrdljivim zadahom truleži, kojeg su ostali bezuspješno pokušali ublažiti tamjanom. Badava su razmahivali dim miomirisa jer je na kraju samo stvorio smrdljivu sjenu dima koja se u oblaku smrti nadvila nad šatorom. Kada ga je osvojila, nije se više dosađivala, nego je plešući u crvenim čizmicama proklinjala sve što je ostalo živo u skoro gnjilom tijelu. Ne primjećujući nevidljivu silu koja mu zadaje opipljivu bol, zaželio je nakratko nazreti što ga to štipajući provocira. Okrenuvši glavu nadesno, vidio je bogato nakićenu srebrnu posudu u koju je zurio u nadi da će pronaći istinu u odrazu svojih zjenica. Razočaravši se, vidio je tek lice cara koji čuje samo hroptanje vlastitih pluća. Gledajući crte izboranog lica u koje je sve više utiskivala tuga, upitao je odraz: Gdje je sada veliki Aleksandar? Gdje je sada Cezar? Grohotno se nasmijavši, odgovorio je: Nigdje!
Posprdni osmijeh koji je poklonio tom odrazu podsjetio ga je da je zvijer ustvari njegov stari prijatelj. A stari poznanik, u želji da mu zamuti to sjećanje, pružao mu je sve češće druženje s grčevima zbog kojih je počeo zaboravljati jecanje onih koji su ga okruživali. Zanemarivao je one koji su ga služili, a osobito one koji su mu donosili bogate obroke za kojima su vojnici cvilili, a koje je njegov cjeloživotni neprijatelj želudac želio. Znao je da će zanemarivanje propadljive hrane prokrčiti put do završnog susreta sa starim neumirućim znancem.
Napokon ga je, čupajući za kosu, izvukao ispod kreveta i ostao izbezumljen kada je vidio da je to onaj Šaljivdžija koji se skriva ispod strašne maske. Nakon što je shvatio da je to on, samo je široko raširio ruke u zagrljaj jer ga je dugo iščekivao. Kako ga je zemlja sve više vukla k sebi, to je dublje tonuo u krevet prisjećajući se kako je, penjući se na visine, izdaleka promatrao Šaljivdžijino trčanje prema njemu. Samo za jednim je žudjela njegova volja: da skine prijateljevu zastrašujuću masku. Toliko je gorio od želje, da se nepokretan hrvao s njim u želji da ga napokon upozna. Shvatio je da će mu skinuti masku samo ako bude ravnodušno zagledan u onoga koji mu spava između prsiju, u onoga koji sve teže riče zbog ranica na grlu i ogrebotina na očnjacima, odnosno u već umornog lavića. Šaputao mu je: Maleni moj, cijeli život se učimo živjeti, nema potrebe da se sada bojimo umrijeti. Uzvratit ćemo osmijehom, jer samo tako možemo shvatiti da je svima dan trivijalan život, odnosno zemaljsko postojanje u kojem smo na početku bili mrlja sjemena, a sada šaka pepela. Budi miran, ne trebamo se više pitati: Gdje dalje? Sjeti se samo kako je Hipokrat, koji je izliječio mnoge, također podlegao ranama. Sjeti se kako mudri Heraklit, koji je sve točno prorekao, nije znao čas svoje smrti. Sjeti se kako se na plemenitom Sokratu realizirala sva zloća svijeta. Da, svi su se raspali. Pa što onda da mi očekujemo? Možemo se samo nadati da ćemo ubrzo kao i oni biti pokriveni zemljom koja će se vremenom izmiješati s kravljim izmetom.
U žarčoj želji da se obračuna s čupavim prijateljem, sve je češće odbijao slasne objede i od liječnika preporučene napitke. Konačno je bio spreman za završne pripreme u kojima je napokon mogao zaboraviti onu mantru koju je negdje duboko u sebi uklesao: Memento mori! Smrtiče, memento mori! Spremajući se za završnu borbu, dao je znak da iz sobe iziđu svi. Intuicija mu je šapnula da je mala sobica puna onih koji bi najradije častili i potpomogli Šaljivdžiju, sve i kad bi na toj postelji, već okrvavljenoj od čireva, ležao i najkreposniji ili najplemenitiji čovjek. Kada je napokon ostao sam, s meditacijama u kojima je bilo čitavo njegovo biće, odlučio je sebi pružiti ruku pomirnicu i priznati da je trajanje cijelog života bilo trenutno i da priroda života plete jednostavno, ali promjenjivo. Prihvatio je da je sve mali oblačić dima u kojem sreća igra nepredvidljivo, a da je slava za kojom svi žude obična prostitutka.
No sve to je bilo zasjenjeno njegovim orlovskim krilima zbog kojih je na sebe i oko sebe gledao odozgor. Promatrao je iz visina jer je tako bio bliže zvijezdi koja ga je vodila. Superiorno užareno nebesko tijelo koje ga je podsjećalo da je sve njegovo unutar njega, u Edenu u kojem je odmarao mali lavić. Jedini teritorij zbog čije se obrane pretvarao u divljaka je nutarnji, jer je znao da tu leži jedina moć koju ima, a nju je želio zabarikadirati i ne dopustiti da joj itko stavi verige robovanja. Kroz život je samo Šaljivdžiju uvijek gledao pravo, s iste visine, jer ga je smatrao važnim suputnikom prema drugom životu koji mu se pomalo približavao. Njemu se radovao, jer je znao da će se po prvi put boriti s iskrenim teškašem, koji nikada nikoga nije prevario. Napokon su ušli u oktogon za koji se spremao, jer ga je cijeli život izazivao: Dođi brzo, prije nego što počnem zaboravljati sebe! Jer želim biti onaj koji sam stoji, a ne jadnik kojeg drugi drže uspravnim. To umijeće življenja za borbu ni pod koju cijenu nije htio zaboraviti, jer je ludo volio ljubav prema životu. Strastveno je zahvaljivao i cijenio prgavi život, zbog njegovog pokazivanja svih karta koje mu želi dati. Često ih listajući, na kraju bi se uvijek nasmiješio vidjevši da je na posljednjoj Šaljivdžija koji ga je vodio u pravu slobodu. Slobodu od osjetila, od tiranije strasti, od grešaka uma i, na kraju, od dosadnog robovlasničkog tijela.
Nakon parajućih grčeva i silnih klinčeva, konačno je osjetio povjetarac mira iz luke u koju putuje, a i cijelo biće ga je zahvalno obgrlilo. Bio je izljubljen sa svih strana. Najprije dušom koja mu se klanjala, jer ju je ušarenio bojama veličanstvenih misli. Raspadajuće tijelo mu je izrazilo počasti jer mu nije laskao niti udovoljavao. Um mu se divio jer nadahnuća i utjehe nije tražio u većini, nego u redovima luđaka. Duh je ostao očaran njegovom željom da radi ono što će odjekivati u vječnosti. U tom vrtlogu blagoslova, biće umirućeg imperatora oblila je eudaimonia.
No sve to je, u rastočenom stvorenju, čekalo malog vladara koji je tolike godine nosio leš, da se uspne na hridinu pobjede. Napokon je došepao! Zarivši kandže, posljednji put se spravljajući, podigao je glavu duboko, udahnuo i posljednji put glasno riknuo. Rika je natjerala Šaljivdžiju da skine užasnu masku, ispod koje je skrivalo samo dobrostivo lice ukrašeno širokim osmijehom, koje je, sklapajući careve oči, šapnulo: Ubrzo ćeš sve zaboraviti i ubrzo će te svi zaboraviti.
