Kakvo je moje srce? Usko ili široko? Je li oko njega postavljena bodljikava žica i dvometarski zid s kamerama na svakom ćošku, ili se u njemu uvijek može naći fildžan viška za čovjeka namjernika?
Kad se riječ oprosti, inače jedna od najkompliciranijih riječi na svijetu, prevede s hrvatskog na hrvatski jezik, jedno od njenih značenja je i: pronađi u svom srcu mjesta za mene.
Zapravo, teško da uopće i postoji bolja definicija od ove za tu tešku stranu riječ, jer mjera moga oprosta možda najtočnije pokazuje mjeru moga srca. A moje i tvoje srce svoje ishodište, uzor i cilj imaju u Isusovom srcu.
Kakvo je moje srce? Usko ili široko? Je li oko njega postavljena bodljikava žica i dvometarski zid s kamerama na svakom ćošku, ili se u njemu uvijek može naći fildžan viška za čovjeka namjernika? Ili, pak, upražnjeno, ali ipak postavljeno mjesto za stolom, koje čeka na nekoga tko spletom okolnosti ili zapletajem naših ega već dugo nije tu?
Čisto srce stvori mi, Bože! - vapio je kralj David nakon što ga je Natan suočio s vlastitim sunovratom, a čisto srce je čežnja svih nas, bili mi toga svjesni ili ne. Isus je sadržaj vapaja svakog čovjeka pred zidom vlastitih slabosti i vlastitog ponosa, dok je srce toga vapaja sama bit Isusova – ono zbog čega on i jest ljubav - njegov pogled, osjećaji, misli i djela prema čovjeku. Zato nam uvijek iznova valja tražiti puteve kako razdvojiti to Drveno more i prijeći s okorjele na raskajanu obalu našeg srca, kako bismo dospjeli do čistog, isusolikog srca koje prihvaća drugoga i njegov pad te mu pruža ruku i zove ga u ponovnu izgradnju ispravnih odnosa.
Kako steći čisto srce? Jednom prilikom slušao sam jednog monaha koji je, slijedeći blaženstva iz govora na gori, tako jasno opisao taj zahtjevni, ali jedini ispravni put. A besjeda ide ovako nekako…
Da bi netko zadobio čisto srce, najprije mora proći siromaštvo duha - to je ono znam da ne znam…potreban mi je netko da me pouči, nisam sam sebi dovoljan. Biti siromašan duhom ne znači biti glup ili izabrati idiotizam kao životni put. Radi se o tome da je čovjek siromašan duhom svjestan da mu treba iscjeljenje i spasenje… Čisto srce stvori mi, Bože!
Početak tog iscjeljena je u poniznom stavu pred Bogom i pred drugim čovjek kao pred slikom Božjom…onda kad si željan učiti od drugoga. Siromašnu duhom drugi je neophodan, a ne da ga tek podnosi. Uostalom, ima li većeg i ljepšeg otajstva od onoga da je svaki čovjek slika Božja, da se u baš svakom bratu ili sestri javlja Krist? A Isus nam kaže da je on ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime.
Čovjek koji izabere taj put mora plakati zbog toga što sagledava svoje slabosti i svoje grijehe. No plakat će i zbog pritisaka kojima će biti izložen u ovom svijetu koji u zlu leži, jer su baš ti odnosi i otajstva u kojima se javlja Krist najviše napadnuti. Plakanje je neminovno, ali blaženi koji plaču…ne očajanjem, već suzama očišćenja i rasterećenja.
Isus je jednom rekao da se učimo od njega jer je on krotka i ponizna srca i naći ćemo spokoj dušama svojim. Onaj koji plače, taj postaje krotak…njemu ne smeta drugi čovjek, već on plače zbog svojih slabosti i svoje udaljenosti od Boga. Tko plače, tko je krotak, tko ne grabi i ne ruši druge pred sobom, tko ne obremenjuje druge, već se trudi da nosi bremena drugih - taj je u svom srcu gladan i žedan pravednosti. On osjeća da takvo stanje stvari nije dobro i zato strpljivo i ustrajno iščekuje Božju pravdu, trpeći uvrede, poniženja, tjeskobu i prazninu ovoga svijeta. A praznina vjerojatno i dolazi zbog toga da bi nam Bog pokazao tko smo mi sami po sebi – onda kad ne osjećamo njegovu utjehu…
Žednom i gladnom je potrebno nešto…on je aktivan i želi nasititi glad i utažiti žeđ. Tko tako usmjerava svoj život, taj je milosrdan - obremenjuju ga grijesi, bolesti i jad drugih ljudi te on ima razumijevanja za njih.
A tko je milosrdan i tko se asketski trudi na ovaj način, taj polako postaje čist srcem i pomalo mu se u srcu otvaraju vrata kroz koja počinje gledati Boga. Krist nam je rekao da je kraljevstvo Božje među nama, a da on stoji na vratima i kuca. I čeka…
Sav ovaj slijed blaženstava vodi do toga da tek onaj koji je čist srcem može biti mirotvorac, i samo takav može prenijeti mir drugome i iscijeliti ga. Često se ljudi zanesu i žele biti mirotvorci, a da nisu prošli sve ove stupnjeve prije toga. Zato prije negoli krenemo ispravljati drugoga, trebamo preispitati sebe pristupamo li mu ponizno, jesmo li plakali zbog njega, jesmo li milosrdni prema njemu, jesmo li istinski krotki i gledamo li uvijek pred sobom Boga, živoga Krista, rođenoga za nas, raspetoga, uskrsloga i uznesenoga na nebo?
A taj Krist ima srce koje baš svakog čovjeka gleda na ovaj način. Zato ni kršćanin, čiji život nije ništa drugo nego oponašanje Krista, ne može nikome biti neprijatelj. Kršćanin treba, kako je to kazao i živio Charles de Foucauld, divna i ponizna duša ludo zaljubljena u Krista, prema svakom čovjeku gajiti osjećaje Srca Isusova.
Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!
