Pravo čekanje uvijek uključuje one najbitnije stvari - i vjeru i nadu i ljubav. Jer nije istinski čekao tko nije vjerovao da ima smisla čekati, makar trenutno možda i izgledalo kako ništa nema smisla.
U poznatom Marshmallow eksperimentu američki je psiholog želio provjeriti vezu između sposobnosti čekanja i dugoročne koristi. Pred malu je djecu stavio jedan komad slatkiša, a djeca su trebala izabrati hoće li odmah pojesti taj jedan komad, ili će se suzdržati 15-ak minuta kako bi baš zbog tog čekanja na kraju dobili dva komada slatkiša. Iako se očekivalo da bi mnogi mogli odgoditi trenutačno zadovoljstvo radi veće kasnije koristi, rezultati eksperimenta pokazali su suprotno. Umjesto da prvotna nagrada služi kao podsjetnik na moguću veću nagradu u budućnosti, ona je zapravo izazivala frustraciju kod djece i u konačnici smanjila postotak onih koji su bili spremni odgoditi trenutno zadovoljstvo radi većeg cilja. Odgođena gratifikacija je koncept koji zadire duboko u psihu čovjeka i iznimno je bitna za razvoj samodiscipline, emocionalne inteligencije, dugoročnog uspjeha i zadovoljstva u životu. Daljnja istraživanja su pokazala da su djeca koja su uspješno odgodila zadovoljstvo u kasnijem životu pokazala veću afektivnu zrelost, bolje društvene vještine i značajnija postignuća.
Znamo li čekati? Znamo li zašto čekamo?
Kad se danas spomene čekanje rijetko će tko uz taj pojam vezati neke pozitivne emocije ili konotacije. Čekanje je frustrirajuće, izbacuje nas iz isplanirane komocije i osjećaja kontrole. Ono predstavlja beskorisno, besmisleno i uzalud bačeno vrijeme u svijetu koji vremena ima sve manje i čije su minute sve skuplje. Nikad nismo količinski više čitali, gledali ili slušali, a pažnja nam je sve kraća; nikad nismo imali više toga negoli imamo sad, ali su nam eutanazirane gotovo sve čežnje; sve hoćemo odmah, no malo se čemu istinski radujemo. Mogu li se uopće jednako radovati dijete s dvije sobe pune igračaka i dijete koje je jednu igračku dobilo za rođendan, a drugu za Božić? Možemo li uopće zamisliti unutarnje stanje žene koja je u svijetu bez mobitela i tv-a godinama čekala da joj se čovjek vrati iz rata ili s nekog trgovačkog broda, dok mi napravimo frku kad nam netko ne odgovori na sms u roku od 5 minuta.
Pravo čekanje uvijek uključuje one najbitnije stvari - i vjeru i nadu i ljubav. Jer nije istinski čekao tko nije vjerovao da ima smisla čekati, makar trenutno možda i izgledalo kako ništa nema smisla. Nije čekao ni onaj koji nije bio na rubu odustanka od svega ni koji se nije nadao da će se sve ipak okrenuti onako kako valja. A pogotovo nije istinski čekao onaj koji nije volio onoga koga je čekao. Ako nemate to iskustvo, čitajte Konstantina Simonova i onaj njegov zimzeleni poetski biser koji je napisao Valentini Serovoj iz hladnog i blatnog ruskog rova, usred najvećeg rata kojem je Zemlja dotad svjedočila, prilično siguran da će se teško živ izvući: Čekaj me i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo...
U svijetu koji je gotovo i zaboravio da Boga ima i da vrijedi vlastiti život položiti u njegove ruke i igrati po njegovim uputama za život, mi kršćani smo pozvani biti ona luda i autentična drugačijost. Kršćani su čuđenje u svijetu. Oni vide drugačije i daju vrijednost ljudima i stvarima koje su mnogi obezvrijedili. Odgođena predbračna gratifikacija ima smisla jedino onda kad je vrijednost seksa ispravno shvaćena, kad postoji čekanje koja zna što i zašto čeka. A čekanje nije rigorozno samokažnjavanje, već smislena i duboka priprava za susret s većom vrijednošću. Ono što vrijedi za spomenuti seks prije braka, vrijedi otprilike jednako i za šljašteći konzumerizam adventskih kućica i kranjskih kobasica…
Tko je nama Krist? Je li nam stalo do toga da imamo njegov pogled na ljude i stvari, na ćutanje što nas okružuje i muči? Po čemu smo to drugačiji od drugih i čime provociramo svijet da poželi biti kao mi? Je li nam Krist zaista vrijednost iznad svih vrijednosti? Jesu li nam dva bombona vrjednija od jednog?
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna;
više no zoru straža noćna
nek’ Izrael čeka Gospodina. (Ps 130)
