Život je često nemilosrdan - i prije negoli su napravili svoj prvi djetinji korak, on je neke, bez ikakve njihove krivnje, već vratio tri unazad.
Dvadesetak mladih studenata stoji poredano na startnoj liniji. Spremni su za utrku. Njihov profesor stoji na cilju i u ruci drži svežanj novčanica kao nagradu za pobjednika, no najprije im postavlja nekoliko uvjeta za utrku. Naime, izreći će neke tvrdnje, a onda će oni na koje se odnosi pojedina tvrdnja iskoračiti dva koraka bliže cilju. Oni kojih se tvrdnja ne bi ticala, ostajali bi gdje jesu.
Ako su ti roditelji još uvijek zajedno, kreni naprijed dva koraka...
Ako si odrastao uz oca ili on nije bio alkoholičar…
Ako si išao u privatne škole ili na tečajeve…
Ako nikad nisi morao raditi kako bi pomogao majci i ocu oko plaćanja računa…
Ako se nikad nisi sekirao hoćeš li imati što jesti navečer, pomakni se za dva koraka…
Kako je profesor izricao koju tvrdnju, određeni broj studenata se pomicao naprijed, dok su neki ostajali na početku jer se nijedna rečenica nije ticala njihovih života. Sa svakom sljedećom tvrdnjom jaz između prvih i posljednjih je postajao sve veći, a lica onih koji su još uvijek bili na startnoj liniji počela su odavati zabrinutost i tugu. I pokoja knedla je zapela u grlu…
Kad je završio s nabrajanjem uvjeta, profesor je pozvao sve one koji su odmakli da se okrenu prema onima na startu pa im je rekao: Niti jedna tvrdnja koju sam izrekao nema nikakve veze ni sa čim što je netko od vas učinio, niti s odlukama koje je donio. Kad je već tako, bilo bi glupo ne priznati da ste vi odrastali u boljim okolnostima i da su vama pružene mnogo veće prilike - da vam je omogućena bolja startna pozicija. To je realnost – netko ima bolju poziciju, netko lošiju, no i jedni i drugi morate trčati istu utrku. Tkogod da pobijedi u utrci, bilo bi ružno da ne izvuče pouku iz ove situacije i ne pokuša razumjeti tuđu priču. Jer oni koji su ostali na startnoj liniji zaostaju zbog nečega što ničim nisu skrivili, a samo zbog vaših boljih startnih pozicija vi ste u prednosti u trci zvanoj život…
***
Život je često nemilosrdan - i prije negoli su napravili svoj prvi djetinji korak, on je neke, bez ikakve njihove krivnje, već vratio tri unazad. Mi najčešće ne krećemo iz nule, nego iz minusa - pokušavamo se popeti na planinu, ali se nalazimo u bunaru. Nekima je taj bunar plići, drugima je pak neizmjerno dubok. Izlazak na površinu mučan je, ali tek početni korak, koji mnogi ni za čitav život ne uspiju prevaliti. Djetinjstvo koje smo proživjeli mnogima je od nas nepovratno obilježilo život, utisnuvši nam rane koje ćemo nositi kao popudbinu kamo god da pođemo i u koji god odnos da uđemo. Neki od nas će svoje rane grčevito skrivati, dok će ih drugi razgolićivati i poput trofeja okolo turati drugima pod nos proseći za malo pažnje. Ima i onih koji će svoje rane nemilosrdno prenositi na sljedeće generacije jer sami za bolje nisu znali. Jedni će, nažalost, pasti pod težinom svojih rana, a drugi će ipak nekako pronaći način kako da s njima žive i pretvore ih u blagoslov.
Prostitutke, beskućnici, ovisnici o drogama i alkoholu, članovi bandi, najteži zločinci i zatvorenici, kockari, ekscentrici s istospolnom sklonošću i abecednim nejasnoćama sa spolnim identitetom, raznorazni likovi s rubova društva i zakona, fetišisti i fašisti, ljudi s mentalnom bolešću… - čitava je to galerija likova koje prosječan čovjek nastoji zaobići na cesti ili koje nikako ne bi preporučio vlastitom djetetu kao ideal za nasljedovanje. No možemo li sve ove nabrojane ljude vidjeti očima koje ne gledaju s visine, pokušati ih razumjeti umom kojim ne vladaju predrasude, a prije svega ih poslušati uhom koje se zainteresirano i empatično otvara tuđoj priči, koliko god ona teška bila?
Mark Laita, američki fotograf i autor youtube kanala pod nazivom Soft White Underbelly, sve je to uspio i, zahvaljujući njegovom talentu i neosuđujućem pristupu, sugovornici mu se lako i duboko otvaraju, a mi tako imamo priliku svjedočiti nevjerojatnim pričama koje su sirove, nesretne, provokativne i iznad svega životne. Naziv kanala potječe iz mesarske terminologije i odnosi se na mekano meso, dok je sam termin Winston Churchill koristio za Italiju u Drugom svjetskom ratu, želeći je opisati kao ranjivo, nedovoljno branjeno mjesto, najpogodnije za upad neprijatelja. Ta metafora još više vrijedi za Laitine sugovornike, koji su zapravo najranjiviji ljudi današnjice i predstavljaju najmarginaliziranije dijelove društva. Jer meka je ljudska duša samo kad je kvrcneš na pravo mjesto. Ili, pak, raniš…
Marka zanima ljudska patnja i borba za preživljavanje, ili to da netko ipak nastoji uspjeti unatoč ranama i bolnoj stvarnosti. Kaže kako ga je oduvijek zanimalo npr. zašto netko pije, a pritom uništava čitavu svoju obitelj i završi na cesti. Teško da bi se netko mogao naći u takvom načinu života ukoliko mu se nije dogodilo nešto strašno. Postoji objašnjenje za svačije ponašanje. Gotovo svaki ovisnik droge se dohvatio kao bijeg od bijednog života, od nesreće koja ga je gušila. Djevojka koja ima šesnaest godina i prodaje svoje tijelo za novac koji onda troši na drogu, uglavnom je bila zlostavljana kao mala. Mark ne bježi od najdubljih ljudskih trauma jer i to je život, pogotovo za one čiji je život određen traumama, a oni svoje traume nose kao rane.
Razgovarao je s preko dvije tisuće ljudi, a svaki razgovor kreće od jedne jednostavne, ali često vrlo komplicirane rečenice: Pričaj mi o svojoj obitelji i odrastanju! Odgovori se ponavljaju kroz slične gorke obrasce, ali gotovo nikad ne možemo čuti da je netko bio sretno dijete, voljeno od brižnih roditelja koji su još uvijek u braku. Loše ili užasno djetinjstvo je uzrok problema kod svih njegovih sugovornika. Djeca su najranjivija populacija, i ako ih tad netko slomi, nastat će žive rane koje kod mnogih nikad neće zacijeliti. Štoviše, čak će uzrokovati i duševnu gangrenu koja će čovjeka usmjeriti i gurati na putu prema dolje.
Razvaljene obitelji i očajni uzori u korijenu su gotovo svakog ljudskog jada. Obitelj i dijete trebaju prisutne i oca i majku, a dovoljno dobri roditelji su nezamjenjivi i nenadoknadivi. Dijete se u obitelji i u tim primarnim odnosima uči steći samopoštovanje i ispravan osjećaj vlastitoga dostojanstva. Pričao sam s beskućnicima koji su zbog tog nepostojećeg, nerazvijenog ili uništenog samopoštovanja i svijesti o dostojanstvu mislili kako ne zaslužuju bolje od ovoga gdje trenutno jesu. Sjećam se jednog od njih koji je rekao kako ga svaki novi dan na cesti i svaki čovjek koji ga zaobiđe, ne doživi ili tretira s nepoštovanjem, učvršćuje u tom osjećaju bezvrijednosti i nepravog postojanja te kako vidi da u svemu tome postupno gubi i razum i vjeru u bolje. Čovjeku koji tako misli o sebi netko može dati i stan i posao i ušteđevinu, ali on, nažalost, neće znati što s tim i ubrzo će raskućiti sve. Vjerojatno se ne bi ni pojavio na poslu u ponedjeljak, jer nema ni osjećaj vremena ni odgovornosti.
Mark Laita je kroz mnoge razgovore došao do zaključka da nijedan problem takvih ljudi ne dolazi sam po sebi. Beskućnika se ne može samo skućiti, on je gotovo uvijek i ovisnik o nečemu - bila to droga ili alkohol – jer i droga i alkohol su uvijek bijeg od tuge u neki „bolji“ svijet. Moguće je možda sve ovisnike poslati na liječenje, ali ozdravljenje uvijek traži slobodu i voljnu odluku. Ispod svake ovisnosti leži neka vrsta mentalna bolesti, a to se ne može popraviti čarobnim štapićem jer korijeni sežu u odbačenost, zanemarivanje i zlostavljanje u djetinjstvu, ili tek nedovoljno dobro ili loše roditeljstvo. Dodatni sloj uzroka uključenih u ovu priču predstavlja i siromaštvo, ali čak i kad bi se sve ovo popravilo, ti ranjeni ljudi nisu na ti s nekim za život ključnim stvarima. Oni ne znaju izgraditi povjerenje u druge, ne znaju kako zadobiti povjerenje drugih, ne znaju baratati novcem niti odgoditi zadovoljstvo. Njihov način razmišljanja je jedino kako se puknuti ovdje i sad i tako pobjeći od tjeskobne nevolje.
Priče koje donosi Mark Laita su i zanimljive i mučne, ali ono što je slomljeno on izlaže našem oku kako bismo mi postali svjesniji ljudskih rana i ljudske borbe i kako bismo zaštitili sadašnje i buduće ranjive pojedince i skupine. S ciljem da više nijedno dijete nikad ne pomisli kako ne zaslužuje dobro ili da, zbog skršenog samopoštovanja, uopće ne vjeruje da je moguće bolje. Rane na duši su posljedica, ali i uzrok straha od toga da ćeš biti odbačen i povrijeđen. Kad bismo znali svačije okolnosti i razumjeli ih - samo bismo imali sućuti i opraštali. Jer što više nastojimo razumjeti tuđe rane, to nam više raste empatija i spremnost na davanje ruke čovjeku u potrebi, spremnost da ga dovedemo Kristu. A on koji je rekao: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…i naći ćete spokoj dušama svojim! nema drugih ruku na zemlji osim tvojih i mojih.
***
…samo zbog vaših boljih startnih pozicija vi ste u prednosti u trci zvanoj život… Pripremaaaaaa…pozooooor…sad!
