Naše dostojanstvo ima temelj u krsnome otajstvu pošto se njime iznova čisti okaljana slika čovjeka koji je stvoren na sliku Božju.
Iv 1, 1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade
ništa Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima
svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo,
nego - da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,
ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu
njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh:koji za
mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista,
od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu,
Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog -koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše kod Boga
i Riječ bijaše Bog.
Liturgija nam Crkve još jedan put u ovom božićnom vremenu pred oči stavlja Proslov Ivanova evanđelja. Origen kaže da su cvijet Biblije Evanđelja, a da je cvijet Evanđelja upravo Ivanovo evanđelje. U tom bih se duhu usudio reći da je cvijet Ivanova evanđelja upravo ovaj Proslov. Cilj je proslova da čitatelja uvede u glavni tekst, odnosno da mu olakša njegovo čitanje i tumačenje, no ovaj Ivanov tekst je napisan tako uzvišenim jezikom da ga možemo razumjeti tek kroz prizmu Evanđelja, odnosno iz perspektive cjelokupnog Svetog pisma. Naime, možemo reći da je riječ o himnu posvećenom Kristu kao utjelovljenoj Riječi. Dok nam drugi evanđelisti donose slikoviti prikaz Isusova rođenja, koji je u svijesti vjernika danas tako izbanaliziran te sveden na romantičnu večer pod zvijezdama, a ne na dramu jasala koje su već nagoviještale križ, ovaj nam tekst daje jednu teološko-filozofsku perspektivu Kristova očovječenja.
Kako ne povezati prve riječi Ivanova evanđelja s prvim riječima Svetoga pisma u Knjizi Postanka? Obje knjige započinju duboko simboličnim riječima u početku. Taj se početak ne treba misliti kao neki vremenski početak, već je riječ o kategoriji koja postoji i prije vremena. U ovom bi trenutku bilo bespredmetno ulaziti u tumačenje i analiziranje grčke riječi arhe, kojom u izvorniku započinje ovo Evanđelje, a koju su promišljali brojni grčki filozofi da bi joj tek kršćanstvo dalo puno značenje. To je jedan od brojnih dokaza kako kršćanstvo i teologija potrebuju filozofiju, ali i obrnuto. Kao drugi primjer možemo navesti riječ Logos, koju se redovito prevodi kao Riječ, ali bi ju se moglo izreći i kao Smisao. O Logosu su govorili, a uz velike zagrade možemo reći i nagoviještali ga brojni mislioci kroz povijest poput Heraklita, Sokrata, Platona, pa bismo čak mogli reći da se klice ili sjemenke Logosa očituju u cjelokupnoj tradiciji filozofske misli. Toliko o filozofiji kako se razmatranje ne bi pretvorilo u filozofiranje!
Usudio bih se reći da je ovaj evanđeoski ulomak, de facto naš credo, sažetak našega vjerovanja. Naime, pojednostavljeno rečeno, tekst najprije govori o stvaranju svega ex nihilo, odnosno iz ničega. Prije svega bila je Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ta Riječ je Isus Krist koji je postao čovjekom kako bi nâs učinio bogovima, odnosno kako bi čovjek postao Sinom Božjim (KKC 460). Kakvog li otajstva! No to je vjera Crkve, to je vjera naša! Kad bismo barem malo povjerovali u ovu istinu, kako bismo se lakše odazvali pozivu pape Leona Velikog koji kaže „upoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo!“ Naše dostojanstvo ima temelj u krsnome otajstvu pošto se njime iznova čisti okaljana slika čovjeka koji je stvoren na sliku Božju.
Konačno, imam osjećaj da je puno riječi izrečeno, a malo toga rečeno. Moj govor o ovome otajstvu je poput tepanja djeteta koje pokušava izreći svoje prve riječi, poput zamuckivanja momka koji želi izjaviti ljubav djevojci, no tješi me činjenica da gotovo nema egzegeta koji se nije okušao u tumačenju ovih redaka Svetog pisma, ali i oni su uspjeli osvijetliti tek dio ovoga otajstva. Možda je upravo u tome i čar pošto se misterij, za razliku od tajne, nikada ne može u potpunosti otkriti niti iscrpiti. Prije liturgijskih promjena Drugog vatikanskog koncila Crkva je stavljala Prolog Ivanovog evanđelja na kraj svake Svete mise kako bi si čovjek iznova mogao posvijestiti slavljena otajstva. Neka nam ovo razmišljanje bude poticaj da se češće vraćamo ovom veličanstvenom himnu, pošto nam je Božić bio cilj kojem smo kroz došašće težili. No Božić nije završetak, već tek početak novoga života.
