Odvalimo kamen sa svoga srca, otvorimo ga svjetlosti ovoga dana i dopustimo joj da duboko prodre u našu nutrinu i da svemu dadne jedan drugačiji smisao. U svjetlosti ovoga dana sve postaje drugačije, čak i bol, i patnja, čak i križ. Oni neće nikada nestati, ali će sasvim sigurno postati drugačiji.
Iv 20, 1-9
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka…(Iv 20, 1). Evanđelje današnjega dana smješta Kristovo uskrsnuće u prvi dan tjedna. Iz ove rečenice jasno proizlazi kako zora novog dana još nije svanula te kako vani vlada mrak. Više od te puke informacije, evanđelist nam s ovim izrazom pokazuje stanje nutrine jedne osobe, Marije Magdalene. A tama je u njezino srce počela prodirati kudikamo prije, ona nije tu samo od ovoga jutra. Evanđelist Matej kaže kako u trenutku Isusove smrti od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. Na njezino je se srce tama spustila na Veliki petak i obavila ga u potpunosti. Ono je bez ičega, pusto i prazno. Nikakva zemaljska radost ga ne može ispuniti i niti ikakva svjetlost uspijeva otjerati te sjene. Izgleda kao da zora novoga dana, jutarnje svjetlo koje obasjava sve stvoreno, za nju zapravo nikada više neće svanuti. Sjena s Velikog petka se sprema ostati u njezinu srcu ostatak dana njezina života jer njezin Gospodin više nije tu.
Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom…(Post 1,2). Opis evanđelja Kristova uskrsnuća ima sličnosti s opisom stvaranja svijeta iz Knjige postanka. I u ovom slučaju se radi o prvom danu u tjednu, danu koji sam po sebi nema neku posebnu vrijednost. Na zemlji još nema svjetlosti. Tama obavija svaku njezinu poru. U biti, na zemlji još nema ničega, ona je pusta i prazna. Sasvim je izgledno je da će zemlja trajno ostati u takvom stanju, baš poput srca jedne žene, Marije Magdalene.
Svatko od nas koji put može prepoznati svoje srce u opisu zemlje s početka svijeta ili u opisu nutrine Marije Magdalene. I naši su pogledi poput njezina često bez nade, bez svjetla, obavijeni mrakom i tamom groba, usmjereni prema doli, prema zemlji.
I reče Bog: »neka bude svjetlost!« (Post 1,3). Nama je prijeko potrebno svjetlo prvoga dana. Svjetlost je dobra jer ona dolazi od Boga; tek s njom zapravo kreće proces uređenja zemlje te će ona provrti svakovrsnim biljem i životinjama. Na samom početku zemlja bijaše pusta i prazna, a sada je puna života, ona postaje rajski vrt.
Proces uređenja našega srca, naše nutrine kreće također sa svjetlosti, s puštanjem svjetlosti uskrsnog jutra u svoje živote. Čovjek sam od sebe ne može urediti niti popraviti takvo stanje, ne može ispuniti i dati smisao praznini koja je u njemu. Potreban je zahvat odozgor, potrebno je novo stvaranje; potrebno nam je svijetlo s visine koje će duboko prodrijeti u svaki kutak zemlje, u svaku poru čovjekova srca i ispuniti ga svojim sjajem i blještavilom.
Promatrajući molitve današnjeg dana, u njima opažamo motive svjetlosti i novog rađanja, novog stvaranja. Jer Uskrs to i jest! U njemu se Crkva nanovo rađa i hrani (darovna molitva). Stoga, neka i nama Uskrs bude prigoda za jedan novi početak, prilika koju ćemo iskoristiti za uređenje svoga života, za obasjavanje tmina našega srca i nutrine. Neka i nama Uskrs bude prvi dan našeg novog života, dan koji će baciti drugačije svjetlost na ostatak naših dana. Odvalimo kamen sa svoga srca, otvorimo ga svjetlosti ovoga dana i dopustimo joj da duboko prodre u našu nutrinu i da svemu dadne jedan drugačiji smisao. U svjetlosti ovoga dana sve postaje drugačije, čak i bol, i patnja, čak i križ. Oni neće nikada nestati, ali će sasvim sigurno postati drugačiji.
