To je ono što se danas isprepliće - tišina i galama. Iako zlo igra svoju predstavu, a vika razjarene svjetine vodi glavnu riječ, vrhunac se ipak događa u trenutku tišine.
Muka Gospodina našega Isusa Krista
Danas se kršćani po cijelom svijetu prisjećaju Isusove gorke muke i smrti na križu. Na Veliki petak Isus Krist je žrtvovan na žrtveniku križa. Svojom mukom i smrću prinio je Ocu sama sebe kao otkupninu za mnoge. Zbog toga jedino danas Crkva ne slavi euharistiju. Oltari su bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, što simbolično označava Isusovu ogoljenost na križu kad su mu vojnici svukli odjeću. Veliki petak nas također potiče na dublje poniranje u tišinu, mir i razmatranje Otajstva u šutnji. Jer danas Bog, popljuvan, ponižen i izmučen ponizno šuti, kako stoji u Knjizi proroka Izaije:
Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o janje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.
Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. (Iz, 53.)
Bog na Veliki petak je Bog tišine, Bog šutnje. Međutim, ono što je prethodilo tišini ovog dana bila je vika čovjeka. Danas je čovjek odlučio preuzeti stvar u svoje ruke. Dok Bog šuti, čovjek progovara Bogu, sudi ga i uzvikuje: ''Raspni! Raspni!'' To su bile riječi čovjeka upućene Bogu na Veliki petak. Naravno, bilo je i onih koji su vikali da je Isus nevin i nepravedno osuđen. I jedni i drugi u Pilatovu dvoru vikali su iza glasa, kao da se natječu da glasom nadjačaju jedni druge. Pilat, rimski namjesnik u to vrijeme, htjede ga osloboditi, ali zbog pritiska ljudi i židovskih velikih svećenika, a možda i zbog straha od velike pobune naroda, ipak to nije učinio. Shvatio je da je Isus nedužan, ali i da će uspostaviti mir jedino ako ispuni ono što narod ispred njega žestoko zahtijeva. Trebalo je ugušiti pobunu, viku ljudi, a uspostaviti mir, tišinu, i to što prije, jer je narod sve glasnije vikao da se Isus razapne.
To je ono što se danas isprepliće - tišina i galama. Iako zlo igra svoju predstavu, a vika razjarene svjetine vodi glavnu riječ, vrhunac se ipak događa u trenutku tišine.
Tišina.
Zvuči pomalo apsurdno, ali kada god ovu riječ izgovorimo naglas, dolazi do paradoksa. Iako joj značenje ostaje isto, tišina prestaje biti tišina tog trenutka kada se izgovori. No ovo je svakako dan prepun apsurda i paradoksa, nije li? Dan u kojemu čovjek sudi Bogu, ali ne samo sudi, nego ga i ubija najsramotnijom smrću - raspećem na križu. Ima li većeg apsurda u ljudskoj povijesti? Ima li većeg paradoksa od toga da taj isti Bog, unatoč tome što je osuđen i mučen od ljudi, svojom smrću daruje čovjeku novi život? Svojim krajem novi početak.
Danas je Veliki petak.
Dan u kojemu u isto vrijeme ništa nema smisla i sve ima svoj smisao.
''Zaboravite sve dane prije i sve dane poslije Velikog petka. Svedite čovjeka u granice Velikog petka. Nije li on zjenica svih zala? Trkalište svih iskušenja? Stjecište svih gadosti? Nije li danas Zemlja poludjela u čovjeku? Nije li danas čovjek, ubijajući Bogočovjeka, dokazao da je on zaista ludilo Zemlje? Ni Sudnji dan neće biti strašniji od Velikog petka. Ne, on će nesumnjivo biti manje strašan, jer će onda Bog suditi čovjeku, a danas čovjek sudi Bogu. Danas je Sudnji dan za Boga. Sudi mu čovječanstvo. Danas čovjek ocjenjuje Boga. Procjenjuje ga za 30 srebrnjaka. Krista za 30 srebrnjaka. Zar je to posljednja cijena!? Zar je Juda naša posljednja riječ o Kristu? Danas je čovječanstvo osudilo Boga na smrt. To je najveći bunt u povijesti neba i zemlje. To je najveći grijeh u povijesti neba i zemlje. Ni pali anđeli to učinili nisu. Danas je izvršen Sudnji dan nad Bogom. Nikad nevinijeg osuđenika. Nikad bezumnijeg suca svijet nije vidio.''
Dio je to teksta iz dokumentarnog filma The Conqueror of death (Pobjednik smrti) pravoslavnih monaha koji donose razmišljanje o Velikom tjednu, danima u kojima je Isus patio, bio raspet, umro i na kraju uskrsnuo.
Svakako, Veliki je petak neodvojiv od Vazmenog trodnevlja i iako danas razmišljamo samo o ovom danu, ne možemo ga gledati zasebno jer svoj smisao i puninu dobiva tek u danima koji slijede.
Ako pogledamo malo bolje, prije samo tjedan dana svečano smo proslavili Cvjetnicu - Isusov ulazak u Jeruzalem. U ono vrijeme narod ga je dočekao kao kralja, prostirući svoje haljine onamo kud je Isus prolazio. Svi su ga pozdravljali držeći u rukama palme i maslinove grančice. Danas, na Veliki petak, taj ga narod prati psovkama i prijezirom na križnom putu. Sve do samog kraja. Do Golgote gdje biva razapet na križu. Viku, za koju se činilo da ne jenjava, utišao je Božji krik na križu, dok Božju tišinu sve od Pilatova dvora do same Golgote prekida vojnikovo koplje koje probada Isusu bok. Bog prekida svoju šutnju krikom kojim utišava i viku svjetine podno križa. Dok je Bog visio na križu, ispod križa su se nalazili ljudi iz različitih društvenih položaja i životnih situacija: rimski satnik, židovski veliki svećenici, razbojnici, jeruzalemske žene, Marija Kleofina, Marija Magdalena, apostol Ivan i Marija. Isusova majka. To je Veliki petak. Marija se nalazi ispod križa, gleda Isusa, pratila je i suosjećala u njegovoj patnji sve do kraja. I, unatoč svemu, vjeruje Bogu da to nije kraj. To je križ! To je Ljubav! Sveti Ivan Pavao II. jednom prilikom je rekao sljedeće: ''Nećete naći ljubav bez križa, a križ nećete moći nositi bez ljubavi.''
Svi koji se danas budemo nalazili u crkvi za vrijeme obreda slušat ćemo naviještenje muke Gospodnje. Nakon što Evanđelist navijesti trenutak Gospodinove smrti na križu riječima: ''I prignuvši glavu, preda duh.'' svi ćemo kleknuti i nekoliko trenutaka ostati u tišini. Snažna je ta tišina, ima nešto mistično u njoj. Nešto što čovjeka privlači koliko i plaši. Fascinira koliko i zabrinjava. Danas ćemo osjetiti tu tišinu. Tišinu Velikog petka. Ona je neminovna baš kao i križ, ali ni križ nije kraj... Neka nam ta tišina, dok budemo klečali nekoliko trenutaka, donese spoznaju da poput Marije vjerujemo Bogu kako to nije kraj, jer...
…nedjelja samo što nije!
