Učenici su stavili Isusa sa strane, točnije na krmu brda, to jest na sam kraj. Tako su, malo po malo, zaboravili na njega. Omogućili su mu da spava.
Mk 4,35-41
Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"
Na kulturu zaborava ne samo da nije imun nitko od nas, nego to nije niti Crkva u cjelini, koja je prikazana u motivu lađe današnjeg evanđelja. Počesto zaboravi kako ona nije samo ljudska, nego i božanska stvarnost, kako je Gospodin u njezinoj sredini, kako je na krmi njezine lađe.
Vjerujem kako si nije teško predočiti koliko su veliku lađu mogli posjedovati Isus i njegovi učenici za prijelaz na drugu stranu jezera. Vjerojatno su u njoj bila dvanaestorica učenika i Isus: sveukupno trinaest osoba. Mogli bismo reći: natiskana osoba na osobi. Imajući to u vidu, teško je razumjeti kako je Isus mogao zaspati u jednom takvom skučenom prostoru, nabijenom ljudima, a još su k tome valovi potapali lađu. Tko može biti imun na sve to?
Odgovor se krije na samom početku današnjeg teksta kada nam Marko kaže kako su učenici ukrcali Isusa na lađu. Oni kreću na putovanje s Isusom, zapravo kreću na njegov poticaj, ali u jednom trenutku putovanja zaboravljaju na njega. Smetnuli su s uma da je Isus s njima. Nije na odmet prisjetiti se još jednog sličnog događaja iz evanđelja u kojem je Isus zaboravljen. Radi se, naime, o događaju kada su Marija i Josip izgubili Isusa iz vida prilikom vraćanja iz Jeruzalema, kada je Isusu bilo dvanaest godina. Njih dvoje nastavljaju put dalje računajući kako je Isus s njima, no tek nakon dan hoda postaju svjesni da nije tu.
Zašto učenici zaboravljaju na Boga? Oni su dopustili da ih uljulja mirno more kakvo je bilo na početku njihova putovanja, a ono donekle može predstavljati lagodne trenutke našeg života. Učenici su stavili Isusa sa strane, točnije na krmu brda, to jest na sam kraj. Tako su, malo po malo, zaboravili na njega. Omogućili su mu da spava. Na tom tragu zanimljivo je vidjeti što označava san u Svetom pismu.
San označava smrt. Da je to tako svjedoči nam, između ostaloga, evanđelist Ivan kada donosi događaj o Lazarovoj smrti. Isus će tom prilikom reći: Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga. Smrt je predstavljena kao san, a buđenje iz sna je ponovno vraćanje u život. Na tragu govora o smrti, vrijedan spomena je i židovski običaj koji kaže kako su, prilikom pokapanja u grob, mrtvacu pod glavu stavljali jastuk. Nakana toga vjerojatno je bila omogućiti pokojniku miran počinak u grobu. Imajući to pred očima, opažamo kako je i Isus prilikom spavanja u lađi pod glavom imao uzglavak, to jest neku vrstu jastuka.
Isusov san krije u sebi duboku poruku. On je zapravo pokazatelj kako su učenici u jednom trenutku pali u dubok zaborav Boga. Ostavljajući Boga po strani, to jest prestajući imati odnos s njim, čovjek će malo po malo zaboraviti Boga. Smetnut će s uma kako je tu! Možda će mu se u jednom trenutku, baš kao i učenicima, učiniti kako sam može sam kontrolirati lađu svoga života, no to ipak nije tako. Doći će velike oluje koje ne možemo sami prebroditi.
Kako Bog ne bi upao u zaborav u našim životima, potrebno je iz dana u dan odnos s njim držati živim. Ako nema odnosa, riskiramo zaboraviti drugoga. Ne smijemo dopustiti da u moru svih stvari koje danas imamo, u mnoštvu materijalnog, zaboravimo kako je Isus s nama u lađi, kako je u našoj sredini. Naša je lađa – naš život - baš kao i lađa učenika, danas nabijena svim i svačim. U malo prostora ima mjesta za sve. Pitanje je: Ima li tu mjesta za Boga?
