O blagdanu svete Obitelji Crkva nas želi poučiti kolika je važnost vjere, posebno vjere koju su roditelji kao prvi svjedoci pozvani prenijeti svojoj djeci te ih vlastitim primjerom uvesti u vjeru svojih otaca.
Iz Evanđelja po Luki (Lk 2,22-40)
Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.
Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Pretpostavljam kako ste barem jednom čuli za izjavu: „Sve kreće od kuće!“ Vjerujem da se svi, posebno u vremenu u kojem živimo, možemo složiti koliko ova izjava nosi istine u sebi. Stavovi, sustavi vrednota, molitveni obrasci stečeni u obiteljskom ozračju uvelike utječu na našu djelovanje i ponašanje.
U kojoj mjeri ovu izjavu možemo primijeniti na Isusa Krista? Evanđelja su škrta na informacijama koja se tiču njegova djetinjstva. Današnje izrazito kratko evanđelje nam u svega jednoj rečenici: A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu (Lk 2,40), opisuje Isusovo djetinjstvo do njegove dvanaeste godine, kada će dječak Isus zajedno s roditeljima hodočastiti u hram. Nakon povratka iz Jeruzalema u Nazaret, evanđelist Luka ovog puta u čak dvije rečenice donosi njegov život od dvanaeste do tridesete godine. Osamnaest godine života sažima u to da je bio poslušan svojim roditeljima i da napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi (Lk 2,52).
Ovo malo evanđeoskih tekstova o Isusovu djetinjstvu kroz povijest je, posebno u prvim stoljećima Crkve, bilo povod mnogima da donose senzacionalne informacije iz njegova djetinjstva. Tako su, na primjer, već dječaka Isusa smatrali svemogućim, sveznajućim te da je u igrama sa svojim vršnjacima koristio te svoje darove.
Međutim, bila je zanemarena činjenica da je Isus, pored božanske naravi, također posjedovao i onu ljudsku. Bio je pravi Bog i pravi čovjek. Imajući na umu kolika je danas važnost roditelja u odgoju i izgradnji svijesti kod djece, ali isto tako proučavajući židovske običaje iz Isusova vremena, opažamo nemjerljivu ulogu roditelja, posebno onu majke u kontekstu duhovnog i religioznog odgoja i sazrijevanja djeteta. Tako poznati švicarski teolog von Balthasar ističe sljedeće: Budući da ovo dijete čitavo svoje čovještvo duguje svojoj majci, njezina je zadaća prije svega bila da ga uvodi u religiju njegovih otaca, u Abrahamov stav vjere, u razumijevanje Božjih uputstava… (Svećenička duhovnost, 34-35)
Zanimljivo je kako von Balthasar spominje da majka, a moramo svakako spomenuti i ulogu svetog Josipa, uvode dijete u vjeru njegovih otaca. On spominje Abrahamovu vjeru, a upravo euharistijska čitanja današnje svetkovine (prvo i drugo) ističu ne samo njegovu vjeru, nego i vjeru njegove žene. Oba čitanja govore o njihovoj vjeri. Poslanica Hebrejima na tako lijep način ističe kolika je snaga vjere kada kaže da upravo zahvaljujući njoj Sara zadobi moć da začne. I ona i Abraham su već bili u poodmakloj dobi kada su dobili obećanje o velikom potomstvu. Autor poslanice Hebrejima ističe kako su oni bili obamrli, odnosno kako s ljudske strane više nije bilo mogućnosti da na svijet donesu dijete. Međutim, njih dvoje povijest pamti kao ljude vjere i upravo zahvaljujući tom njihovom činu povijest spasenja kreće u drugačijem smjeru.
Oznaku ljudi vjere možemo pridodati i Mariji i Josipu. Marija svojom vjerom uvelike nadilazi Abrahamovu vjeru jer je, kako ističe sveti Augustin, ona začela Isusa najprije po vjeri, a tek onda po tijelu. Nju će Elizabeta nazvati blaženom zbog njezine vjere. Kako ističe Ivan Pavao II u pobudnici o svetom Josipu Otkupiteljev čuvar (br. 4.), to isto blaženstvo možemo pridodati i sv. Josipu, jer je i on izrazio posluh vjere Božjoj riječi. Oni su ljudi vjere i opet zahvaljujući vjeri dvoje ljude povijest spasenja kreće u neočekivanom smjeru.
Tako nas ove godine o blagdanu svete Obitelji Crkva želi poučiti kolika je važnost vjere, posebno vjere koju su roditelji kao prvi svjedoci pozvani prenijeti svojoj djeci te ih vlastitim primjerom uvesti u vjeru svojih otaca.
Današnje evanđelje spominje kako je dijete Isus raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti. Neka ova tri glagola – rasti, jačati, napunjati – budu poticaj svim roditeljima da i njihova djeca rastu, jačaju i napunjaju se prvenstveno vjere. Vjere koju će im, poput Abrahama i Sare, poput Josipa i Marije, prenijeti ne svojim riječima, već svojim životom, djelovanjem i potpunim predanjem Gospodinu i njegovoj riječi. Neka roditelji budu ljudi vjere i neka dadnu svojoj djeci njenu klicu koja će kasnije u njihovim životima donijeti plodove.
Na temelju rečenog, vjerujem da bez problema možemo odgovoriti na pitanje iz naslova ovog teksta: Što je Isus ponio od kuće? VJERU! Imajući to u vidu, možemo se s pravom zapitati nije li to jedan od razloga zbog kojeg je sam Isus toliku važnost pridavao vjeri u svom javnom životu i kako je od osoba koje je ozdravljao tražio samo njihovu vjeru. Možda je tomu tako jer je sam odrastao u obitelji u kojoj je vjera imala ključnu riječ i jer je došao na svijet zahvaljujući vjeri jedne žene!
