Advent završava. Palimo posljednju, četvrtu adventsku svijeću. Igra se superfinale. Nikad prije kroz povijest nije bilo više reklama, popusta, akcija ili hrane, ali Pobjednik nikad manje nije bio naš favorit kao što je to sad.
Iz Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
Ovih dana igra se superfinale. Ulazimo u samu završnicu iščekivanja i "jedva" čekamo proglašenje Pobjednika. Primjećujem već gužve po gradu. Neki su došli kao znatiželjni turisti, tek toliko da vide što se to ovih dana ima dogoditi. Drugi su, pak, došli kao trgovci. Zadovoljno trljaju ruke jer možda im nije toliko ni bitno što se događa, već koliko će zaraditi na tom događaju. I svi ostali koji su došli nešto kupiti ili samo razgledavati - i navijači i promatrači, huligani ili kupci i trgovci - svi imaju različite prioritete, ali pobjednik je samo jedan.
Mada, u današnjem svijetu nisam siguran je li On (više) uopće ikome favorit. Gotovo nitko ne očekuje takvoga pobjednika. Štoviše, neki ni ne žele takvoga pobjednika. Jer koga to može pobijediti maleno, promrzlo dijete položeno u jasle?
Između svih ovih ljudi, i nekad i danas, jedna je žena stajala zbunjeno pred spikerom imenom Gabriel, koji joj je najavljivao ovu veliku utakmicu. Ispričao joj je ukratko o tom događaju, o prijestolju i kraljevstvu bez kraja. Žena je stajala i bila još zbunjenija jer nikad nije gledala takvo što, a kamoli sudjelovala u istome. Onda joj je on opet objasnio najvažnije stvari, ohrabrio ju je spominjući joj događaje vezane za njezinu rođakinju Elizabetu kako bi je uvjerio da ona to može, iako nikad nije igrala nešto slično. I baš kao što to danas rade treneri sa svojim igračima prije velike i važne utakmice, Gabriel motivira ovu djevojku riječima: Ta Bogu ništa nije nemoguće! Te riječi su bile iznenađujuće dovoljne jer ova djevojka je nakon tih riječi prihvatila poziv na sudjelovanje u toj igri. No to nije bila dječja igra, iako je dijete igralo glavnu ulogu. Ne zvuči li vam to pomalo apsurdno? Protivno ljudskom razumu? Da ova žena pristaje na nešto što nema smisla, što djeluje nemoguće?
Jedan ranokršćanski pisac, Tertulijan, prvi put spominje riječ apsurd s uzrečicom koja se veže uz njega „vjerujem, jer je besmisleno“ (credo, quia absurdum), kojom je dokazivao da se vjera u najviše biće (Boga) ne može dokazati racionalnim putem, nego paradoksom, odnosno apsurdom vjere. Takav primjer nam daje upravo Marija. Zbunjena je. Stoji zapisano kako se smela i stala razmišljati, vjerojatno se i prepala, ali ne dopušta da je zbunjenost nadvlada, razmišljanje i brige spriječe ili da joj strah zamuti pogled. Marija svojim odgovorom pristaje na Božji poziv, prepuštajući Bogu da vodi ovu igru u potpunosti, ma kakav god ona ishod imala na kraju. Marija pokazuje da vjeruje u nemoguće, iako se sve čini besmisleno. Ona vjeruje jer se iza nemogućega, iza apsurda i besmislenoga, krije Bog, tako veliki i moćni Bog u obličju tako malenog i nejakog djeteta.
Advent završava. Palimo posljednju, četvrtu adventsku svijeću. Igra se superfinale. Nikad prije kroz povijest nije bilo više reklama, popusta, akcija ili hrane, ali Pobjednik nikad manje nije bio naš favorit kao što je to sad. Umjesto pravog Pobjednika, ove sezone mi čekamo proglašenje najljepšeg „adventa“ u svijetu, najbolje okićenog drvca, najukusnije hrane… Iz godine u godinu zamjenjujemo ga s nekim drugim natjecateljima, nekim drugim nama puno „bitnijim“ prioritetima ili čak porocima. I onda kad sve to dođe i prođe, ostajemo praznih novčanika i, što je još gore, praznih, depresivnih duša kojima je mnogo gore ostati praznoga novčanika negoli prazne duše. Pa postajemo zbunjeni, smeteni brigama i puni poteškoća koje ne možemo nositi.
Odjednom, kada se ugasi blještavilo lampica oko nas, u nama kao da se upali crnilo besmislenosti. Neka nam u tom crnilu Marija bude svjetlo u mraku koje svjedoči kako se isplati Bogu vjerovati. Ona je vjerom prihvatila Božju igru i rodila Pobjednika vjekova. Dopusti Bogu, u vremenu koje ti je dao, da se rodi i u tvome srcu, koliko god se to tebi činilo nemogućim ili besmislenim. Mislim da Bog to najviše voli.
Bog voli nemoguće i besmislene. S takvima, uz njihov pristanak baš kao nekada Marijin, Bog radi čuda.
I ti (p)ostani jedno od njih!
