Istina provocira čak i ondje gdje je netko najmanje želi…možda najviše baš tamo.
Iz Evanđelja po Ivanu
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ¬Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (Iv 1,6-8,19-28)
Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo.
U zgradama naših gradova mnogo je onih što jedni drugima govore „Vi“, iako, kao susjedi, već 30 godina žive vrata do vrata. Ako im slučajno nestane soli ili jaja, spremniji su otići na drugi kraja grada i kupiti ono što im treba, negoli pozvoniti poštovanom susjedu i zamoliti ga to što im fali.
Popis stanovništva kaže da je u Hrvatskoj oko 80% katolika, no vječna je rasprava koliko je tu istinskih vjernika, a koliko onih formalnih. Misa na Uskrs, Božić, pokoju nedjelju, možda čak i svaku, plus svi primljeni sakramenti - ali dalje od toga ti ne znam ništa reći o razlogu nade koja bi trebala biti u meni…
Kad izgubimo egzistencijalni doticaj i vezu s nečim, tada se maksimum kvalitete našeg odnosa prema tome može opisati riječju „formalno“. I mnogo toga danas je formalno u našim životima - formalna oslovljavanja, formalni pozdravi, formalni odnosi, formalna vjera… No ono što je formalno, ne tiče nas se dubinski.
Slično tome i riječ „svjedok“ najčešće shvaćamo u nekom formalno-pravničkom smislu kad je, na primjer, potpis ugovora važeći tek uz prisustvo dva svjedoka. Svjedok nesreće, svjedok na sudu, lažni svjedok, svjedok pokajnik…sve je to ono što nam prvo pada na pamet kad spomenemo ovu riječ, dok se nekako gotovo posve zagubila ona kršćanska dimenzija te riječi. U jeziku prvog kršćanstva i Novog zavjeta martys, martyros je bila vrlo živa i bremenita riječ. Njeno značenje je svjedok, i to svjedok krvlju, mučenik (odatle i martirologij). Kad vjeruješ u nešto, odnosno u nekoga, u tolikoj mjeri da si tu svoju vjeru spreman posvjedočiti životom – tek tada si svjedok.
A posvjedočiti životom se može na dvije pozitivne razine (naravno da čovjek, još gore nego kad krava nogom prolije kantu mlijeka pod sobom, može svojim životom i negativno svjedočiti te tako prosuti i u očima onih kojima svjedoči obezvrijediti svu dobrotu onoga o čemu/kome priča). Prva pozitivna razina je ona na kojoj u vlastitom životu živimo sve ono što govorimo i za što se borimo, a druga podrazumijeva i korak više – ne odstupiti od Istine, ne prešutjeti Istinu (kao ni istinu) i ne odreći se Istine pa makar nas to koštalo i tog našeg života. To ne mora nužno značiti trčanje pod giljotinu i upisnicu u martirologij, već je nekad dovoljno (premda je često za mnoge i previše) istrpjeti krive poglede, uvrede i prijetnje, ili možda osjetiti udar na komociju vlastitog života ili na egzistencijalno pitanje (iako ono što mi nazivamo egzistencijalnim pitanjem uopće nije egzistencijalno pitanje, jer znamo za mnoge s nekoliko stanova i sjajno plaćenim poslovima koji nikad nisu istinski egzistirali, dok s druge strane, najslobodniji ljudski duh i zadivljujuću egzistenciju često nalazimo kod onih koji su obespravljeni, progonjeni, osiromašeni, lažno optuženi, zatvoreni, mučeni, raspeti).
Ima ona poznata misao pape Pavla VI. o tome kako suvremeni čovjek radije sluša svjedoke, nego učitelje; ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci. Znači li uopće išta naša izgovorena riječ bez našeg životnog stava koji bi tu riječ utjelovio, usvjetovio i oživotvorio u nama i među ljudima? Ivan Evanđelist nam priča priču o Ivanu Krstitelju koji je u svijetu svjedočio za Krista, a znamo kako su završili i on i Krist. Ali zato što su ono što je Ivan govorio i ono kako je živio bili jedna neodvojiva i autentična cjelina, njegova je riječ imala učinka. Herod, kojemu je Ivan smetao i vadio mu mast pričom kako ne smije imati ženu svoga brata, nije mogao ignorirati Ivana. Bio bi zbunjen i nije prihvaćao Ivanova podsjećanja na istinu, ali ga je ipak rado slušao. Ima nešto privlačno u ljudima koji vjeruju, žive ono što vjeruju i ne boje se stati za Istinu. To je uvijek bilo tako i uvijek će biti, jer Istina provocira čak i ondje gdje je netko najmanje želi…možda najviše baš tamo. Herod je na kraju Ivana skratio za glavu, ali njegov život i danas svjedoči za svjetlo, viče u pustinji svijeta i glasno govori o Kristu. Jer je Ivan svjedok kojeg se Krist dubinski tiče.
Advent je. I mi poput Ivana čekamo onoga koji treba doći. Svojim životom, vjerom i iščekivanjem trebali bismo i drugima biti provokacija i poticaj za istinu te glas koji poziva na građevinske radove oko puteva Gospodnjih.
Hoće li ljudi istinski povjerovati u onoga koga čekamo, ako mi ne budemo ovakvi svjedoci?
Vjeruješ li?
Vjeruješ li u išta toliko da bi za to bio spreman posvjedočiti i vlastitim životom?
