Kad te netko vidi onakvim kakav jesi – čini te gorim…boljim će te učiniti tek onda kad te vidi onakvim kakav bi tek mogao biti. Kako je dobro i potrebno imati nekoga čija će nam prisutnost biti siguran okvir za iskorak u bolje.
Iv 20,1-9
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Veronique je imala trinaest godina kad ju je spolno zlostavljao svećenik. To užasno i traumatično iskustvo bilo je krivo je za njezin skoro četrdesetogodišnji rat i s Bogom i s Crkvom. Premda je govorila da je unatoč svemu uspjela nekako sačuvati odnos s Kristom i Duhom Svetim, njen odnos s Bogom Ocem je bio potpuno narušen. Ako bi i dolazila u crkvu, a uglavnom nije, uvijek bi se držala ulaznih vrata i s distance je sudjelovala u Kristovim otajstvima. Svjedoči kako se uvijek mogla sasvim živo sjediniti s Kristom u patnji i smrti, ali ono što čitavo to vrijeme nikako nije mogla učiniti jest suživjeti se s Kristovim uskrsnućem. Za nju je uskrsnuće bila nerješiva enigma, događaj koji joj ništa nije govorio ni značio i u koji očito nije vjerovala. U koji joj je bilo nemoguće povjerovati.
Kako god okrenuo, čovjeku je teško povjerovati u uskrsnuće. I uskrsnuće mrtvog tijela, kao i uskrsnuće ubijenog duha u čovjeku, predstavljaju stvarnosti koje su neka druga dimenzija u odnosu na našu zemaljsku izvjesnost i smrt kao jedinu sigurnu stvar na svijetu. Pričalo se nešto i o plaćanju poreza, ali mnogi od nas redovito dokazuju da ipak samo smrt nosi lentu miss sigurnosti i da jedino ona ne bi bila u ponudi na kladionicama. Tko umre – ne ustaje, tko doživi užasnu traumu – od nje se nikad ne oporavi.
Marija iz Magdale je imala to iskustvo živog mrtvaca, ali i iskustvo susreta s onim koji ju je pogledao živim pogledom i koji ju je vratio u život. Grijeh ju je odvodio i držao u prostorima ropstva i smrti, ali Isus ju je oslobodio krivnje i otvorio joj mogućnost novog života. Ona je ćutila da je uskrsnuće moguće. A tko zna zašto je u ono jutro, sama, još za mraka, kad su svi drugi odavno prestali vjerovati, otišla na njegov grob. Kad te netko vidi onakvim kakav jesi – čini te gorim…boljim će te učiniti tek onda kad te vidi onakvim kakav bi tek mogao biti. Kako je dobro i potrebno imati nekoga čija će nam prisutnost biti siguran okvir za iskorak u bolje.
Premnogi danas ostaju robovi grijeha koji ubija život jer ne vjeruju da je bolje moguće. Da je novo moguće. Krivnja ili teška rana – svejedno je – obje nas drže nisko i vuku prema dnu, gaseći svaki tračak vjere i nade u bolje. Tko ne oprašta sebi, ne oprašta ni drugima pa tako ni sebi ni drugima ne da da se novost dogodi. Da se Uskrs dogodi…
Veronique je nakon četrdeset godina smogla vjere i hrabrosti da Kristovo uskrsnuće doživi i svojim pa se pomirila s Bogom i Crkvom. Marija Magdalena je bila ona koja je prva javila Kristovim učenicima da im Učitelja nema u grobu. Od obje ove žene živjela je i živi vjera drugih ljudi. A mi? Što ćemo mi sa sobom i s drugima? Mogu li drugi u nama vidjeti odsjaj Kristova Uskrsa? Ima li u nama nade o koju se i drugi mogu ogrebati i okoristiti? Jesmo li najprije mi ispunjeni nadom Kristova Uskrsa koji mijenja apsolutno sve i otvara nas za nove odnose?
Sretan nam Uskrs svima, pogotovo onima od nas kojima Uskrs ne znači mnogo!
Da jedni drugima budemo svakodnevna hodajuća uskršnja čestitka.
