Križ, kojeg je Franjo izrazito volio, od simbola boli i mučenja postaje stablom pobjede i postaje sredstvo u kojem, kako smo vidjeli, svetac uživa.
Nema osobe na svijetu koja nije ranjena! Nema osobe koja negdje duboko u sebi ne nosi neku ranu! Koliko ih god nekada pokušavali sakriti, ne samo od drugih, već i od sebe - to je nemoguće. S vremena na vrijeme one počnu „krvariti“ te nam opet nanose bol. Te rane su možda bile rezultat naših životnih neuspjeha, grijeha, a možda su nam, kako to često biva, nanesene od drugih. Kako god, moramo nastaviti živjeti s njima, a ne biti njihovi robovi. Na tom putu nam od pomoći može biti primjer iz života svetog Franje, budući da je ove godine osamstota obljetnica od kada je on, na brdu La Verna, bio obilježen svetim ranama.
Franjo mistik
Iako bi bilo izrazito zanimljivo i poučno zastati nad mnoštvom tekstova Franjinih životopisaca u kojima oni opisuju ovo duboko mistično iskustvo koje je Franjo doživio 1224. godine oko blagdana Uzvišenja Kristova križa, ovdje iznosim samo jednu rečenicu iz životopisa Tome Čelanskog. Opisujući Franjino unutarnje iskustvo, on ističe nekoliko fraza, koje nama danas uistinu mogu izgledati neshvatljivo. Naime, tvrdi kako je Franjo izrazito volio Kristov križ te da mu je on bio uživanje, budući da mu je bio duboko ukorijenjen u srcu. Zatim će reći kako je to razlog zašto „su izvana na tijelu blistale rane“ (2Čel 211). Jasno je, misli se na Franjino tijelo na kojem izvana blistaju i sjaje se Kristove rane!
Ovakvi tekstovi nisu mnogobrojni. Daleko je više onih u kojima je očito kako je Franjo bio vidno oslabio nakon ovog događaja, te kako su ga, pored toga, mučile druge bolesti koje je godinama nosio na svom tijelu. Rane su Franji povremeno izazivale bolove i krvarile su. Međutim, kako razumjeti rečenicu u kojoj Toma tvrdi da rane blistaju? Teško je to objasniti u par rečenica. Najvažnije je to da je ovo izvanjsko suobličavanje Kristu samo posljedica Franjine nutarnje suobličenosti Kristu i njegove potpune zahvaćenosti Kristom, koji je preobrazio svoje rane, koje su postale njegov simbol i prepoznatljivi znak.
Iz rana u novi život
U objašnjavanju fenomena „rana koje blistaju“, a još važnije, traženja puta kako da i mi dosegnemo jedno takvo iskustvo suočavajući se sa svojim ranama, može nam pomoći geslo koje je velika franjevačka obitelj izabrala za ovu veliku obljetnicu: Iz rana u novi život.
Proces suočavanja sa svojim ranama, grijesima, promašajima i nepravdama koje su nam nanesene nije nimalo lagan. On je izrazito bolan i, bez imalo pretjerivanja, možemo reći kako malo ljudi ima „zdrav“ odnos sa svojim ranama. Svjedoci smo kako se mnogi teško nose sa svojim ranama. Za razliku od Isusa koji je svoje rane pokazao učenicima, mi svoje rane krijemo od drugih i bježimo od njih. Krijemo ih jer se nismo suočili s njima; krijemo ih zbog toga što i dalje krvare, odnosno zato što i sama pomisao na njih izaziva osjećaj povrijeđenosti u našoj nutrini te nas neminovno asocira na neku tužnu zgodu našeg života. Skrivanje rana je jedna prirodna, obrambena reakcija nas grešnih ljudi.
U procesu suočavanja s ranama važan je jedan korak, točnije jedan dodir - onaj Isusov. Pritom je važno izbjeći ono što su učinili apostoli nakon Isusove smrti: sakrivanje i zaključavanje iza vrata, to jest bijeg od stvarnosti. Ne se skrivati i ne kriti svoje rane, već ih iznijeti na svjetlo. Potrebno je pristupiti Gospodinu Isusu koji i sam ima iskustvo rana, rana koje bole, ali također rana koje je preobrazio. Pristupiti mu i pokazati svoje rane i svoje boli. Upravo onakve kakve jesu, bez imalo uljepšavanja. U iskrenosti. Njegov dodir ne nanosi bol našim ranama, već ih liječi. Potrebno je da ne budemo sami svoji liječnici jer u određenim situacijama to nije moguće. Potrebna nam je pomoć, na prvom mjestu Drugoga, a zatim i drugih, naših bližnjih. Rane se ne liječe u mraku i u skrivanju, već donoseći ih na uskrsno svjetlo. Nakon prvog Isusovog dodira, važno je da se sami suočimo s onim što je bilo, sa svojim promašajima i povrijeđenostima, i da krenemo naprijed, jer od boravka u tami prošlosti nema ništa dobro. Tako rane postaju prostor na kojem može niknuti nešto kvalitetnije, ljepše i bolje. One nam više neće biti kamen spoticanja, već će nas osnažiti i učiniti da budemo mudriji i iskusniji.
To je paradoks kršćanstva. Križ, kojeg je Franjo izrazito volio, od simbola boli i mučenja postaje stablom pobjede i postaje sredstvo u kojem, kako smo vidjeli, svetac uživa. U Kristu stvari zadobivaju novo obilježje. To može biti i s našim ranama, s našim padovima, promašajima i životnim neuspjesima. To nam lijepo govori već spomenuto geslo ovogodišnje proslave: Iz rana u novi život.
Na tom tragu donosim dio poruke koju je početkom godine na La Verni, prilikom otvaranja ovog jubileja, uputio Massimo Fusarelli, general Reda manje braće: Kristove rane, Franjine rane, rane zbog kojih svijet danas pati, a uzrokovane su ratom…pa sve do rana koje svatko od nas nosi u svom srcu…nisu jedna mrtva točka, već mogućnost za novi život.
Iz rana, iz boli, iz patnje, iz samooptuživanja u novi život. Dopustimo Gospodinu da započne proces zalječenja naših rana kako bismo ih jednom mogli pogledati bez straha i učiniti da na tom mjestu nikne novi život. Ostvariti preobraženje u svom životu. To je paradoks kršćanstva. Iz rana u novi život.
