Osjećaji sumnje, nevjere i straha ne javljaju se samo u srcima prvih Kristovih učenika, već su to, nažalost, stanja u kojima se često možemo prepoznati u svom svakodnevnom životu. Uskrsli Isus dolazi baš u takvu životnu situaciju svojih učenika.
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.« (Lk 24,35-48)
Treću nedjelju u nizu pred nama stoje evanđeoski izvještaji u kojima čitamo različite tekstove o Isusovu uskrsnuću. U sva ta tri teksta zanimljivo je primijetiti kako emocije koje prevladavaju kod osoba o kojima čitamo nisu niti radost niti vjera zbog susreta s Gospodinom, već strah, sumnja i nevjera.
Međutim, osjećaji sumnje, nevjere i straha ne javljaju se samo u srcima prvih Kristovih učenika, već su to, nažalost, stanja u kojima se često možemo prepoznati u svom svakodnevnom životu: u življenju vjere, u odnosu s Gospodinom, u susretu s drugim ljudima i tako dalje.
Današnje evanđelje nam lijepo svjedoči kako uskrsli Isus dolazi baš u takvu životnu situaciju svojih učenika kako bi ih susreo, kako bi ih osobno ohrabrio te im, naposljetku, pokazao da je živ. Ovo nam, naime, pokazuje još jednu stvar koja se često javlja u biblijskim tekstovima. Susret s Gospodinom se rijetko, gotovo nikada ne odvija u savršenim uvjetima života, bilo jednoga čovjeka ili zajednice, već se on uglavnom događa u stvarnom, realnom životu, koji je, a toga smo itekako svjesni, ispunjen i teškoćama, križevima, sumnjama, nevjerom i tako dalje.
Kako danas, u ovom našem vremenu, u svojoj svakodnevici počesto obilježenoj već spomenutim karakteristikama, ostvariti susret s Gospodinom? U iznošenju odgovora koristim se jednim detaljem koji se pojavljuje u današnjem drugom čitanju, a to je čuvanje Božje riječi (1Iv 2,5). Apostol Ivan u kratkom tekstu čak tri puta naglašava važnost čuvanja, kako njegovih zapovijedi, tako i njegove Riječi.
Kako ovo ne bi bilo odveć apstraktno, nije loše prisjetiti se Djevice Marije i vidjeti kako upravo njoj Bog, preko svoga anđela, dolazi ususret donoseći joj svoju Riječ, samoga sebe. U njezinu običnu i ni po čemu posebnu svakodnevicu, ulazi Gospodin. Marija nam također pokazuje kako se u otvorenosti srca u svojoj svakodnevici prima i, nadasve, čuva ta Riječ, kako ona postaje nešto konkretno i opipljivo.
Ovaj nam primjer, kao i primjer današnjeg evanđelja, tako jasno pokazuju kako je Gospodin uvijek otvoren te kako neprestano dolazi ususret. Nije potrebno pitati se: Gdje je Bog?, već zastati i provjeriti jesam li otvoren za susret, jesam li spreman primiti njegovu Riječ.
Stoga je neophodno u svom stvarnom životu, onom ispunjenom teškoćama, sumnjama i patnjama, uzeti Božju Riječ, čitati ju, nad njom meditirati, razmišljati jer je to ključno kako bi se Gospodin, danas, u ovom našem vremenu i prostoru, mogao nastaniti u nama i boraviti u našoj sredini. To je jedan od načina na koji Bog želi biti s nama, utjeloviti se u našim životima, biti prisutan i djelatan, te kako Božja prisutnost s nama baca drugačije svjetlo na naše teškoće.
A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja (1Iv 2,5).
