Ivan svoje evanđelje piše iz vjere u uskrslog. Da nije bilo ovog događaja, ne bi bilo napisano ni njegovo evanđelje. Ili bolje, da nije bilo uskrsnuća, ne bi bilo ni Novog zavjeta!
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20, 1-9)
Evanđeoski ulomak kojeg smo upravo pročitali svjedoči o veličanstvenom događaju. To je događaj kada Ivan, evanđelist ljubavi, ušavši u grob, vidje i povjerova. Da nije bilo ovog događaja, ne bi bilo napisano ni njegovo evanđelje. Ili bolje, da nije bilo uskrsnuća, ne bi bilo ni Novog zavjeta! Ivan svoje evanđelje piše iz vjere u uskrslog, on piše o Isusu koji je Život (Iv 14,6).
U zoru, još za mraka, učenici su zašutjeli, a kamen je viknuo i posvjedočio o događaju Kristova uskrsnuća! Taj kamen s Kristova groba nam i danas svjedoči - taj kamen je ambon, mjesto u crkvi s kojega se čitaju liturgijska čitanja. S tog kamena se u crkvama naviješta Riječ koja tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1,14a). S kakvom žustrinom i s kakvom nadom su Ivan i Petar trčali na grob kada im je Marija Magdalena dojavila da je kamen s groba dignut. Trčeći su zaprašili noge, nadajući se da će ih Isus ponovno oprati.
Ivanovo evanđelje se po stilu pisanja razlikuje od sinoptičkih evanđelja: Marka, Mateja i Luke. Kod Ivana nije toliki naglasak na Isusovom životu, muci i smrti, već na objavi koju Isus donosi od Oca. Isus je došao kako bi prosvijetlio svakog čovjeka i podario mu život vječni, došao je kako bismo mi živjeli vječno - živjeli u Bogu! Novo stvaranje je započelo Kristovim utjelovljenjem, a završilo je uskrsnućem od mrtvih - događajem kojim je stvarnost zadobila potpuno novu dimenziju: vječno je ušlo u prolazno i raspadljivo, vječno je ušlo u vremenito. Kristovim uskrsnućem sve postaje novo, ništa više nije isto! Čitav stvoreni svijet poprima uzvišenu, produhovljenu dimenziju, sve postaje svjedokom Kristova uskrsnuća!
Uistinu, hram bî podignut u tri dana, ali ne onaj rukotvoreni koji se gradio 46 godina, već bî podignut nerukotvoreni hram koji nije sazidan od kamena, nego od Tijela Kristova. U to Tijelo mi smo krštenjem ucijepljeni te tako u Bogu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28).
Uskrsli nam, po daru Duha Svetoga, omogućuje živjeti vječno. Učenici ne trebaju iščekivati život vječni kao neku daleku budućnost ili, pak, samo kao nekakvu mogućnost ostvarenja. Oni koji su sjedinjeni s Kristom već sada poprimaju novi život, kojeg s pravom nazivamo vječnim. Vječni život je događaj odnosa, ako smo pripojeni na onoga koji je Život. Tada ni mi ne umiremo, nego nadilazimo puko postojanje. Vjera je jedini uvjet ostvarivanja života vječnoga, a ona dolazi po daru Duha Svetoga koji vjerniku omogućuje vidjeti prazan Kristov grob i iskusiti vječnost.
Svjedoci smo kako u današnjem svijetu čovjek svim silama želi zadobiti vječnost, želi ostati mlad i neprolazan te se koristi svim i svačim ne bi li to i ostvario. U svakom od nas je prisutna čežnja za vječnošću, za neprolaznošću, za boljim životom. Nerijetko čovjek svoju čežnju za besmrtnošću, baš kao i Adam, želi ispuniti i ostvariti sam, bez Boga. No tako upada u oholost i zarobljenost, postaje sam sebi bog i moralno mjerilo.
Evanđelist Ivan nam doziva u pamet da je život vječni dar – dar koji nam je Bog darovao! Taj dar mi ne možemo ničim zaslužiti, ali možemo ga prihvatiti. Prihvaćanjem, odnosno vjerom u Uskrslog, zadobivamo život vječni. To nije nikakva izvanjska fizička promjena, jer čovjek i dalje ostaje čovjek, nego ona duboka unutarnja promjena koja se dogodila i kod Ivana kada je ušao u grob. Po Duhu Svetomu čovjek ulazi u dubine Božje, postaje svjedok Kristova uskrsnuća kao i ljubljeni učenik!
Kršćani su ljudi vječnosti, ali njihov život je neodvojiv od trenutka u kojem žive na zemlji. Kršćani su, po Kristovom primjeru, pozvani ljubiti sve ljude, bezuvjetno služiti i prati noge drugima. Da, to je kršćanstvo! Kršćani bi trebali izići iz svoje individualnosti, prijeći preko granice svoga razmišljanja i doći među pogane i grešne, uzeti na sebe boli drugih. Time kršćani postaju sol u ovome svijetu i svjedoci Uskrsloga. Crkva - živo kamenje, živa zajednica vjernika - poslana je biti svjedokom Uskrsloga i navješćivati novi svijet, ali ne kao prezir i bijeg od ovoga svijeta, već je, rađanjem Uskrsloga, poslana izgrađivati ovaj svijet.
