Bog voli zakomplicirati stvari ili su one jednostavno takve u našoj glavi. I upravo kada pomisliš: „Evo izvukoh se iz problema“, Bog kao da ti je pružio još dva teža.
Iv 3, 14-21
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«
Kada se nalazimo u vlastitim previranjima, tada postavljamo najviše pitanja samima sebi. Čak i ono što je nekada davalo smisao, tad nam se čini kao nekakav zid pred nosom. Zid koji me dijeli od svega onoga što jesam i svih ljudi koji me okružuju. Pred zidom sam sâm i zarobljen u vlastitim razmišljanjima kakav bih trebao biti, i tako stojim ukočen sve dok ne riješim svoje patnje. Što ako je moj način rješavanja problema pogrešan ili što ako me vodi u egocentrizam? Prilikom čupanja iz vlastitih problema, usredotočen sam na samog sebe, a tada ni Krist, koji je došao zbog mene, nije više rješenje moje situacije.
„Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost.“ Ako sam više usredotočen na tamu i gledam samo one mračne dijelove sebe, zaboravljam li na svjetlo? Je li me Bog stvorio da budem svjetlo ili mrak?
Iz dana u dan Bog nas iznenadi, dođe na svijet kao običan čovjek, živi običan život. Potom, taj isti Krist od kojeg očekuješ neku posebnu moć, upravo on završi viseći gol na križu, smrću toliko sramotnom da ne može gore. Nama nedokučivo, a on se i dan-danas nalazi ondje gdje ga najmanje očekuješ.
Možda su baš sva ona namrgođena i umorna lica kojima treba riječ, poticaj i saslušanje moj izlaz iz vlastitih slabosti. Što ako se baš u toj osobi pronađem, u njenoj patnji ili što ako je ta osoba izlaz iz moje egocentričnosti i put prema onim istinskim vrijednostima i slobodi?
Bog voli zakomplicirati stvari ili su one jednostavno takve u našoj glavi. I upravo kada pomisliš: „Evo izvukoh se iz problema“, Bog kao da ti je pružio još dva teža. A opet, što više problema, to više sličnosti Kristu…ali ne samo sličnosti, već i blizine. Premda Bog dopusti poneku patnju, opet je on onaj koji neumorno ljubi čovjeka.
Dakako da se, umjesto Božje ljubavi, lakše fokusiramo na samoosudu i po njoj dalje mjerimo sljedeće korake. Naravno, ako naš život, prije svega, nije usmjeren na to da je Božji, tada su sva traženja zapravo lutanja u krivom smjeru.
Na kraju, moj križ ne nosim ja, nego ga nosi Krist. A ja sam možda samo Šimun Cirenac.
