Nije lagano činiti svakodnevne, uobičajene stvari, uvijek sam u napasti da mogu više, a ono što bih trebao raditi, ne radim kako treba.
Mk 6, 30-34
U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
Nalazimo se u liturgijskoj svakodnevnici, 16. nedjelji kroz godinu. Evanđelje koje smo upravo pročitali donosi jedan uobičajen događaj, razgovor učenika s Isusom. Učenici se skupljaju oko Isusa te ga izvješćuju o svemu što su činili i naučavali. Isus je u središtu njihova života!
Zadaća učenika je okupiti, voditi k jedinstvu – Kristu, istinskom pastiru, koji daje odmora na zelenim pašnjacima, kako nam i današnji psalam lijepo pjeva. Kod proroka Jeremije, u prvom čitanju, zapažamo kako Bog govori: Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje! Jao meni ako druge tjeram s Kristova pašnjaka! To katkada primjećujem po svojim djelima i u komunikaciji s bližnjima, kada se ponašam kao da je pašnjak moje vlasništvo.
Ah, svakodnevica! Kao da je najteže živjeti u njoj. Život bez previše buke, bez previše izvanrednih, senzacionalnih događaja. I da, iskustva sam da je najteže hoditi korak po korak, svakodnevno. Kada se čini da su koraci uvijek isti, kao i put na kojem se uobičajeno spotaknem. Sve isto, već poznato - svijet oko mene i ja u svijetu. I pitam se: Gdje to u svakodnevnici susrećem Isusa? Gdje u svojoj svakodnevnici razgovaram s njim? Prisjećam se kada smo zadnji put pričali, a zapravo i nismo, jer se sjećam samo svog monologa, naučenog izraza.
A šta'š, krenem dalje. Nije lagano činiti svakodnevne, uobičajene stvari, uvijek sam u napasti da mogu više, a ono što bih trebao raditi, ne radim kako treba. Bavim se drugima i znam što bi kod njih trebalo promijeniti kako bi sve moglo krenuti nabolje. Nešto pokušavam, hodam, tražim, a ne primjećujem ni sebe, ni pašnjak, ni Pastira. Isus se u današnjem evanđelju nad takvima sažali, jer bijahu kao ovce bez pastira, te im izlazi ususret i poučava ih.
Poučava danas i mene u mojoj svakodnevnici, znam to dobro. On dolazi prvi ususret, ali ja ne primjećujem trenutak njegova pohoda jer očekujem nekakav senzacionalni dolazak i ne mogu shvatiti kako mi Bog može progovoriti iz osobe pored mene i kako u bližnjemu mogu prepoznati Njega. Možda zato što još nisam spreman na služenje, na pranje nogu drugima, ili zato što se trudim sve oko sebe promijeniti - osim sebe. Znam kad počnem služiti drugima i voditi ih na pašnjake, onda ću ga prepoznati. Jer u njemu se događa sabiranje, jedinstvo.
Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
Psalam 23,1-6
