Živeći tako nećemo imati straha da će nas tama zaviti, da će danom koji je na izmaku nestati svega jer projekt kršćanstva isti je već dvije tisuće godina: Slaveći onu istu svetu euharistijsku žrtvu koja nam je ostavljena na izmaku Velikoga Četvrtka iščekujemo i već jesmo u zori uskrsnoga jutra.
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca. Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara. (Lk 9, 11b-17)
Radnja ovoga evanđeoskoga ulomaka, kojeg Crkva pred nas stavlja na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, događa se kada je dan na izmaku. Sunce prestaje sjati, pada noć, tama obuzima svijet. Mislim da su ljudi svakoga razdoblja kroz povijest čovječanstva svoje društvo promatrali takvim očima. To isto, osobito mi kršćani, činimo i danas. Ne možemo se oduprijeti dojmu da nas tama počinje obuzimati, da sunčane zrake naših vrijednosti se gase.
Međutim, jedna stvar u kojoj se razlikujemo od prethodnih razdoblja jest projektiranje. Čini mi se da čovjek nikada prije kao mi danas nije toliko analizirao, proučavao, studirao i projektirao stvari. Kreirali smo cijele sveučilišne katedre koje se bave projektiranjima, osobe koje analiziraju društveno-politička zbivanja sve su traženije, u našim svakodnevnim raspravama cijene se oni koji predmet rasprave sagledaju iz više kutova. Evanđelist Luka nam opisuje kako su apostoli u ovoj sceni jako dobri projektanti. Oni su situaciju jako dobro proučili: dan je na izmaku, narod je gladan, oni nemaju dovoljno hrane, kraj je pust, svijeta je puno, u blizini su neka sela gdje bi se moglo naći nešto hrane.
No, Isus to ne želi, njemu se plan ne sviđa. Čitavu njihovu dobro pripremljenu studiju obara jednom rečenicom, jednom zapovjedi: »Podajte im vi jesti!«
I to je kršćanstvo. Jesti i dati drugim da jedu ono što imamo. A ono što imamo i zaista jedino nezaobilazno čime se mi kršćani možemo hraniti i dati drugima jest euharistijski kruh. Pitanje je samo jesmo li spremni prihvatiti to. Jesmo li spremni dati taj kruh našoj djeci, našim prijateljima, radnim kolegama, svijetu. Jesmo li spremni snagu za naše živote crpiti iz euharistijske gozbe?
Nije to lako. Svjesni smo i mi da je svijeta puno, a da nam naših pet kruhova izgleda tako malo. Lakše se prihvatiti razumnih projekata i poslati ljude u okolna mjesta da se tamo snađu, ali to je opasno. Tko zna na što će tamo naići, hoće li biti išta dobroga, vrijednoga, hranjivoga. Tko zna što će im svijet ponuditi. No, poslušni Isusovoj riječi, hraneći se i nudeći svijetu, ljudima oko nas, ono malo što imamo znamo da će se svi nasititi te da će ostati i viška. Stoga, mi kao Kristova Crkva svijet moramo hraniti našom hranom svjesni da ona nikada nije naša, nego da ju primamo od Gospodina kako bismo njome hranili druge.
Današnjom Svetkovinom želimo, časteći Presveto Tijelo i Krv Kristovu, javno pokazati cijelome svijetu, našim obiteljima i sumještanima da naša hrana, i ono malo što kao zajednica vjernika imamo i njima nudimo jest otajstvena, stvarna Kristova prisutnost u prilikama kruha i vina.
Živeći tako nećemo imati straha da će nas tama zaviti, da će danom koji je na izmaku nestati svega jer projekt kršćanstva isti je već dvije tisuće godina: Slaveći onu istu svetu euharistijsku žrtvu koja nam je ostavljena na izmaku Velikoga Četvrtka iščekujemo i već jesmo u zori uskrsnoga jutra.
Jeruzalem, 17. lipnja 2019.
