Nosi se od mene, sotono!

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita:»A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče:»Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.« (Mk 8, 27-35)

Kako je Isus to mogao Petru reći? To je pitanje koje sam si postavio više puta čitajući ili slušajući ovaj odlomak. Uvijek mi se to nekako kosilo sa Isusom u ostatku evanđelja. Kako je mogao prema Petru tako grubo postupiti i nazvati ga sotonom samo koji minut nakon što mu je obećao ključeve kraljevstva nebeskoga i učinio ga vođom svoje Crkve na zemlji? (usp Mt 16, 19) Istina prema farizejima i pismoznancima je postupio oštro s vremena na vrijeme, ali ih nikad nije nazvao sotonom. Zašto sad Petru?

Odgovor se krije u Isusovom poslanju. Petar nastupa vjerojattno isto kao što bi svaki dobar prijatelj. Isusa iskreno voli i čim čuje da će Isus proći ne samo kroz patnju, nego i smrt strah ga je i nada se da će ga odgovoriti od tog puta. Vodi ga nasamo, čak je grčka riječ koju evanđelist koristi puno jača, kao da je Petar zgrabio Isusa i odvukao ga na samo. Svom silom nastoji Isusu gotovo zabraniti odlazak u Jeruzalem i gdje će pretrpjeti svoju muku. Potpuno se usredotočio na Isusov navještaj srmti, a o uskrsnuću nije ni riječi rekao, kao da je taj dio prečuo ili namjerno zanemario. Upravo u tom trenutku Isus njemu upućuje ove teške riječi »Nosi se od mene sotono – ali odmah daje i razlog – jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Prije samo koji trenutak Petar je bio otvoren za Gospodina, vjera mu je omogućila da mu Bog objavi da Isus nije bilo kakav čovjek, nego sam Bog, ali ovdje - kad je Isusova zadaća postala teška - nastupa protiv Božjeg plana te ga zato Isus naziva sotonom. Ne da bi ga uvrijedio, nego da mu pokaže kako uvijek mora imati Božji plan na umu, a ne samo ljudske osjećaje. Tada i ostalima govori da tko god hoće da pođe za njim mora se odreći samoga sebe, svega onoga što se Bogu protivi i na sebe uzeti svoj križ i poći za njim.

Petrova reakcija je potpuno razumljiva. Ne želi da mu prijatelj prođe kroz muku i sam ne želi ostati bez prijatelja, ali Božji planovi su veći od ljudskih. Njegov put nije lagan. Petru, kao i nama, je lako smrt i patnju prihvatiti kao činjenicu. To vidimo svaki dan. Ali kako prihvatiti uskrsnuće? Za to već treba vjera. To je realnost s kojom nemamo osobnog opipljivog dodira. U to nam je već teže vjerovati. Zato su Isusove riječi kritike koje su upućene Petru i nama jednako upućene. Često i mi samo rado slušamo riječi koje nam Gospodin upućuje, no čim postane teško odmah nalazimo opravdanja, izlike i rupe u pravilu. Lako nam je prihvatiti apstraktno pravilo da trebamo ljubiti bližnjeg, ali uistinu iskazati ljubav, za to već nemamo vremena. Prihvaćamo sve što nam Gospodin nasamo govori, ali kad treba podnijeti pogrdu zbog njega ili prezir od društva tako često radije biramo društvo umjesto njega, znajući da nas to neće učiniti sretnima. I upravo su to riječi upozorenja koje nam Isus danas upućuje. Da se ne bojimo za njega nositi svoj križ vjerujući da nas na kraju čeka uskrsnuće. A on koji nas nije ni u čemu prevario i u ovome će biti vjeran.