Mislim da i ovo evanđelje stoji i kao ohrabrenje. Ono je svjedočanstvo da Bog ne napušta one koji ostaju uz njega. Isus jest zahtjevan. Puno je ljubio i zapovijeda tu istu ljubav, ali vidimo na primjeru Noe da Bog ne ostavlja svoje svjedoke na milost – nemilost, nego je stalno uz njih.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Započeli smo Advent i ulazimo u novu crkvenu godinu. Današnje evanđelje govori o skorom dolasku Gospodnjem. Čini mi se da ovaj tekst stoji pred nama ujedno kao upozorenje i kao ohrabrenje. Isus prvo upućuje na priču iz Staroga Zavjeta. Ta priča je bila poznata svim Židovima pa i nama danas. Govori o jednom pravedniku koji je čitav svoj život birao teži put. Koji je unatoč tome što su oko njega svi pošli zlim putem on ipak ostao vjeran Bogu. Njemu Bog dade vjeru da u sred pustinje sagradi arku (korablju) te preživi neminovni potop koji je imao uslijediti. Ne sumnjam da nam je svima poznat kraj priče u kojem Noa sa svojom obitelji preživljava potop koji sve ostalo uništava.
No valja nam se zapitati što to ima s nama, s Isusom i s njegovim konačnim dolaskom. Prva paralela je očita. Isus govori kako će njegov dolazak bit iznenadan kao što je to bio potop u one dane. No, mislim da se tu krije jedna dublja dimenzija koju tekst postepeno otkriva. Ne radi se samo o činjenici da budemo pripravni za onaj čas kad dođe kraj vremena. Radi se o tome da čovjek treba biti spreman u svakom trenutku svoga života. Da čovjek radi po svojoj savjesti i onda kad drugi to ne čine. U običnim trenucima kada se čini da se ne događa ništa novo i da naša djela nemaju skoro nikakvog učinka u širem pogledu, Bog nas poziva da budemo vjerni. Lako je biti vjeran kada čovjek zna da kraj dolazi, ali nas na grijeh inače nuka ono mišljenje koje nam govori da ne moram baš ovaj put postupiti pravedno. Valja si olakšati malo i ovozemne brige, a Bog me svakako uvijek čeka. Upravo te „sitnice“ nas korak po korak udaljuju od Boga. Ali kršćansko herjostvo se ne sastoji samo u mučeništvima, nego u životnim sitnicama. Onda kada znam da ako postupim pravedno mene ne čeka smrt, nego teži život s kojim ću se morati boriti još dugo vremena.
Zato mislim da i ovo evanđelje stoji i kao ohrabrenje. Ono je svjedočanstvo da Bog ne napušta one koji ostaju uz njega. Isus jest zahtjevan. Puno je ljubio i zapovijeda tu istu ljubav, ali vidimo na primjeru Noe da Bog ne ostavlja svoje svjedoke na milost – nemilost, nego je stalno uz njih. To je ono što Pavao govori u drugom čitanju „ Sad nam je spasenje bliže nego kad povjerovasmo.“ Božja nagrada stoji kao vječno svjedočanstvo da se isplati biti dobar. Isplati se nositi svoj križ i činiti dobro u svijetu koji se svim silama trudi da mali znak dobrote u potpunosti iskoristi. Samo se tako mogu mijenjati srca. Stoga ovoga Adventa dok čekamo dolazak Gospodinov valja nam se sjetiti da nije došao da mu služe, nego da služi.
