"Jer, još ne bijahu razumjeli Pisma da Isus mora uskrsnuti od mrtvih" (Iv 20,19)
Stojimo na pragu Vazmene noći, pred trenutkom u kojem kulminira cijela crkvena Godina. Iščezava mrak u kojem nas je ostavio Veliki Petak, a već probija zora pobjede. Za samo koji sat pogledat ćemo naše najbliže i zaželiti jedni drugima sretan i blagoslovljen Uskrs. To je čas oko kojega se vrti svako drugo crkveno zbivanje; trenutak istine kad je smrt pobijeđena, a Život proslavljen. Upravo bih u ovom trenutku volio svrnuti pogled na našu istočnu braću koja, na sam dan Uskrsa, susreću jedni druge riječima: Hristos Anesti! (Krist je uskrsnuo!), na što drugi odgovara: Alithos Anesti! (Zaista, uskrsnuo je!). Ovaj izraz, po meni, jasnije izražava kršćansku svijest o danu uskrsnuća. Ono nije samo želja da taj dan bude sretan nego očitovanje već postojeće sreće zbog Kristove pobjede te vjeroispovijest jednog od najvećih otajstava i okosnice naše vjere. No, razumijevanje ovoga otajstva nije baš tako jednostavno koliko se na prvi pogled čini.
Uskrsnuće je događaj toliko stran svim našim shvaćanjima svijeta i njegovih principa da su i prvi Apostoli jedva pronašli način na koji bi opisali što se dogodilo. Tome postavlja dodatan problem činjenica da samo uskrsnuće ni jedan čovjek nije vidio. Ipak bez tog događaja cijelo kršćanstvo pada. Sveti Pavao kaže: Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (1Kor 15,14) Da Isus nije uskrsnuo sve njegovo djelovanje, svaka njegova propovijed ostala bi sjena u povijesti, lijepe riječi bez temelja, pusta tlapnja – fine ideje nekoga čovjeka. Samo ako je on uskrsnuo može biti mjerilo po kojem čovjek ravna život i po kojem se da voditi. To je onda događaj koji mijenja sve. I uistinu vidimo da se nakon toga sve mijenja. Učenici koji su se zatvorili u kuće od straha izlaze svjedočiti onoga koji je pobijedio smrt. Oni koji su do tad svetkovali subotu kao dan Gospodnji od sada se sastaju u prvi dan tjedna.
Povijesno gledajući izvješća o uskrsnuću možemo podijeliti na dvije vrste: prva je vjeroispovijesna, a druga pripovijesna. Najstariju formulu ispovijesti vjere nalazimo u Pavlovoj poslanici Korinćanima: Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. (1Kor 15, 3-5) Ova kratka vjeroispovijest govori da je sve do trenutka uskrsnuća, a i nakon njega Božje djelo. Isusova smrt nije slučajni događaj, nego nešto što Bog za nas čini. Sve što se dogodilo upravo je ispunjenje Pisama te se od sada svako Pismo mora čitati u svjetlu uskrsnuća. No, ono što još vidimo ovdje jest da je uskrsnuće djelo Trojstva.
Prvenstveno se tu radi o Sinu koji se upušta u smrt. Njegova predanost prema Ocu i njegovo povjerenje je toliko da se unatoč svim ljudskim strahovima predaje u ruke Očeve. Onaj koji je oduvijek Bog ponizuje samoga sebe, sve do smrti na križu (usp. Fil 2, 6-11). A Otac zauzvrat njega uskrisuje od mrtvih. Krist ne uzdiže sebe, nego ga uzdiže Otac. I prvenstvena reakcija prvih kršćana je ta da ako je Bog svoga Sina „opravdao“, tj zauzeo se za njega protiv njegovih neprijatelja onda će i nas – njegove učenike – opravdati od grijeha i smrti. Tako prvi kršćani vežu oproštenje grijeha prvo uz Uskrs, a tek onda, polazeći od Uskrsa, uz Križ - dva događaja koji stoje jedan kraj drugoga u tolikoj povezanosti da zapravo tvore jedan događaj. Tu se očituje Otac kao onaj koji predaje svoga Sina, a Sin kao onaj koji se svojevoljno predaje. To će djelovanje za posljedicu imati izlijevanje Duha jer Otac uskrisuje Sina (Dj 3,15 ; 2,24; 5,30), ali to čini snagom Duha (Rim 8,11; 1Pt 3,18) te će taj isti Duh i nas uskrisiti. I tako se Bog, u svojoj trojstvenoj dimenziji, iskazuje kao vjeran Bog – Bog života, kojeg već Abraham upoznaje i ispovijeda. To je Bog koji stoji u službi života i izvodi iz smrti one koji se u njega uzdaju. Tek je uskrsnuće otkrivanje Duha, koji nije samo sredstvo uskrsnuća, nego, kako kaže von Balthasar, medij u koji se Krist uskrisuje. On postaje duhovno tijelo. Ostaje isti i postaje posve drugačiji.
No, taj isti čin koji proslavlja Oca ujedno proslavlja i Sina. Krist - vječna Riječ – ne proslavlja samoga sebe. Ne ulazi s posljednje večere pravo u nebo da bi ga se častilo i slavilo, nego postaje janje, tj. žrtva te se stavlja u Očeve ruke. Tu žrtvu Otac prima te ga zauzvrat uskrisuje i dopušta mu da se ukazuje (dadne vidjeti) onima kojima on hoće.
Upravo nas to dovodi do drugoga načina govora o uskrsnuću, to jest u pripovijestima. Već smo rekli da nitko nije bio svjedok samog događaja uskrsnuća, nego su tek kasnije vidjeli već uskrslog Isusa. Vazmeni hvalospjev to izražava na mnogo ljepši način kada kaže: O, zaista blažene noći, koja je jedina bila dostojna znati vrijeme i čas u koji je Krist uskrsnuo od mrtvih! Promatrajući evanđeoske opise događaja uskrsnuća, vidimo da se redoslijed događaja i sami događaji razlikuju jedni od drugih. Tako vidimo da u Markovom svjedočanstvu kamen već stoji odvaljen kada žene prilaze grobu, dok su kod Mateja one svjedokinje anđela koji odvaljuje kamen nakon što su žene stigle do samoga groba. Ipak, kako tvrdi Ratzinger, ova oprečna svjedočanstva nisu jamac izmišljenosti uskrsnoga događaja, nego upravo njegova potvrda. Svi ti izražaji su samo pokušaji da se iskaže ono što je neopisivo. To je njihov trud da dadnu okvir onoj formuli vjeroispovijesti koju smo pročitali u Prvoj poslanici Korinćanima: Isus je uskrsnuo i živi!
Ta različita svjedočanstva ipak imaju dodirne točke. Prvenstveno tu stoji činjenica da se Isus objavljuje onome kome hoće. Njegovo sada proslavljeno tijelo nije prepoznatljivo ljudskim očima, nego ga otkriva samo onaj kojemu se Isus želi objaviti. On je i dalje čovjek, ali ne podliježe empirijskoj datosti, jer je on u svojoj pobjedi nju nadišao. Ipak, zadržava za sebe i svoju ljudskost koju je proslavio što nam svjedoče mnogi iskazi Isusovog zajedničkog blagovanja s učenicima.
No, u svemu ovome što smo rekli lako se izgubiti i zasjeniti samu bit uskrsnuća. Stoga važno je ovdje razumjeti što se točno misli pod riječju uskrsnuo. To nije puko oživljavanje mrtvaca. Njegovo uskrsnuće nije povratak života u leš koji bi morao ponovno umrijeti, nego je to konačna pobjeda nad smrću. To je događaj koji preobražava svijet i koji se tiče svakoga pojedinca. To je dovršetak Očevog djela stvaranja koje poprima jednu novu dimenziju u njegovom Sinu. To je trenutak kada čovjek koji je stvoren za besmrtnost dobiva prostor u kojem njegova besmrtnost dobiva smisao kao život u zajedništvu s Bogom. Bez događaja uskrsnuća sve ono što vjerujemo i sve ono za što se trudimo pada u vodu i ostaje besplodno. Samo ako je Krist uskrsnuo naš križ zadobiva smisao. Tek tada ima smisla povjeriti Bogu svoj život i činiti što je ispravno i onda kada bi nam najlakše bilo, samo na sekundu, skrenuti s Božjeg puta. Uskrs stoga nije samo jedan dan u našoj godini, nego dan koji svakom drugom trenutku daje smisao.
