Iako se danas Crkva zadržava u tišini i molitvi pored Kristova groba, mi pred vas stavljamo razmatranje uskrsnuća. Činimo to budući da kroz svaki trenutak Velikog tjedna mi kršćani prolazimo u zajedništvu s Uskrslim.
Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: 'Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.'« I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima. A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu. A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.
Događaj uskrsnuća Kristova nesumnjivo je okosnica cijeloga kršćanstva. Kao što kaže Pavao: Ako li Krist doista nije uskrišen, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je naša vjera. (1Kor 15, 14) To otajstvo na kojem sve drugo počiva, čemu je težila sva povijest prije i od čega polazi sva povijest poslije njega, neizrecivo je našim riječima. Ako i pogledamo evanđeoske ulomke koji govore o uskrsnuću vidjet ćemo da nisu previše opširni. Događaj uskrsnuća Kristova nigdje nije opisan. Nitko nije bio svjedokom toga trenutka. Zato se nije ni moglo pisati o tome. No, ono što je i napisano o događajima uskrsnog dana dolazi iz pouskrsne vjere i svjedočanstva praznoga groba. Naravno da je uskrsnuće temelj za pisanje poruke Radosne vijesti, no trebamo znati kako su ovi tekstovi što su došli do nas redakcija s teološkim refleksijama onih izvornih tekstova. U početku ljudi nisu ni trebali te tekstove jer su im događaje prenosili živi svjedoci onoga što se dogodilo. To je bitno. Ono prvo svjedočanstvo koje ne gubi na snazi jednom kada se zapiše. Krist, Njegov život a napose vazmeno otajstvo ispunjenje su svih Pisama Staroga zavjeta. U Njemu sve dobiva svoj smisao ali i početak novog shvaćanja. Upravo iz tog temelja i dolazi snaga Riječi koja mijenja srca onih koji ne vjeruju i donosi svjetlo Uskrsa onima koji u tami hode.
Crkva pred nas danas stavlja ulomak iz Evanđelja po Luki. Radnja započinje najprije određivanjem vremena njenog događanja. U ovom slučaju to bi označavalo prvi dan u tjednu. U židovskom shvaćanju to je nedjelja. Za njih je subota (šabat, šebat) bila zadnji dan u tjednu. Onaj dan kojeg je sam Gospodin posvetio svojim odmorom. Njime je tjedan završavao i to bi bio dan posvećen Gospodinu. Na taj su se dan Židovi prisjećali čudesnog stvaranja svijeta kao i svih djela što ih je Gospodin kroz povijest činio. To označava Njegovu trajnu brigu za svoj narod. U taj sedmi dan i Isusovo tijelo leži u grobu te On „odmara“. Možemo vidjeti paralelu između Postanka i ovoga. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela što ga učini. (Post 2, 2) Tako je i Krist „odmarao“ nakon što je do kraja ispunio Očevu volju.
Toga dana u tjednu odmarali su i učenici i Marija, Isusova majka, i Marija Kleofina i Marija Magdalena. Svi oni koji su Mu bili bliski. Večer prije su ukopali Njegovo tijelo Josip iz Arimateje, žene iz Galileje koje su Ga pratile i majka Njegova. Luka je zapisao: … vidješe grob i kako bi položeno Isusovo tijelo. (Lk 23, 55) Iako ovaj dio ne ulazi u ulomak koji Crkva pred nas danas stavlja važan je zbog konteksta u kojem se sve događa.
Prvi dan u tjednu započeo je već u subotu večer. Kod Židova se poštivao lunarni kalendar i tako su kod njih dani započinjali već zalaskom Sunca. To bi označavalo treći dan. U našim danima, ali po njihovom računanju, to bi izgledalo ovako: u petak večer, još dok nije počela subota, Isus je umro i bio pokopan. To je prvi dan. U subotu je bio u grobu. To je drugi dan. Vrijeme uskrsnuća nigdje nije navedeno, ali ako je vjerovati Pismima trebao je uskrsnuti treći dan. To bi označavalo vrijeme od zalaska Sunca u subotu pa do zalaska Sunca u nedjelju. Vidimo da Luka kaže da su žene na grob došle prvoga dana u tjednu, vrlo rano. Prema tome bi se trenutak uskrsnuća mogao smjestiti u večer ili noć. Upravo zbog toga se i liturgija Vazmenog bdijenja stavlja nakon zalaska Sunca.
U sljedećem detalju evanđeoski se izvještaji razlikuju. Radi se o činjenici zatvorena, odnosno otvorenog, groba. Kod Mateja se grob otvarao kada su Marija iz Magdale i druga Marija došle da pogledaju grob. U tom trenutku nastade silan potres jer je anđeo Gospodnji silazio s neba, pristupio, odvalio kamen i sjeo na nj. (Mt 28, 1-2) Kod Marka se govori da su na grob išle tri žene: Marija iz Magdale, Marija, majka Jakovljeva, i Saloma. Došle su na grob s izlaskom sunca. Među sobom su se pitale tko će im otvoriti grob jer kamen koji bijaše navaljen na nj bijaše vrlo velik. Kada su došle, kamen je već bio odvaljen. (usp. Mk 16, 1-4) Luka donosi da su žene vrlo rano došle na grob, ne spominjući imena (Tek kasnije donosi njihova imena i nadodaje da su i ostale skupa s njima prenosile uskrsnu poruku apostolima.) i da su našle kamen odvaljen s groba. Kod Ivana je, opet, sve drugačije. Stoji zapisano: U prvi dan tjedna, zarana, kad je još bila tama, dođe na taj grob Marija iz Magdale i opazi da je kamen dignut s groba. (Iv 20, 1) U ovome je zanimljivo više detalja. Najprije je zanimljivo to da su prvi svjedoci bile žene. U židovskom razmišljanju toga vremena žene nisu bile uvažavane kao valjani svjedoci. Već ovo očituje novost u životu koju donosi uskrsli Gospodin. Nakana zbog koje žene na grob dolaze bila je pomazati tijelo. To nitko ne isključuje iako se kod Mateja navodi da su došle vidjeti grob. No, nisu uspjele u svom naumu. Našle su prazan grob.
Činjenica da je Isus ležao u grobu potvrđuje nam da je bio mrtav. U to nema nikakve sumnje. K tome, za to postoje i svjedoci. Također, činjenica praznoga groba može poslužiti kao pomoć u vjeri u Kristovo uskrsnuće. Prijašnje su apologetike pretjerivale u naglašavanju praznoga groba kao dokaza za uskrsnuće. Evanđelisti nemaju takvu namjeru. Trebamo znati da Evanđelja nastaju iz pouskrsne vjere, iz onog iskustva kojeg je zajednica imala s Uskrslim. Prema tome, njima nisu trebali dokazi pa se evanđelisti ne bave previše tim pitanjem. Ono čemu služi prazan grob može biti znatiželja, postavljanje pitanja ili pak određeni strah. Mora se izbjegavati i druga krajnost kao da to nema nikakve važnosti za naši vjeru, točnije za vjersku istinu. Time bi se tvrdilo da uskrsno tijelo nema važnosti, ili malo izraženije da nije bilo uskrsnuća. Činjenica i polaganja u grob i praznoga groba nose svoju težinu ali u punom smislu tek nakon susreta s Uskrslim. Pitanje praznoga groba je i teološko pitanje. Prvi kršćani nisu ispovijedali samo Krista u slavi, zdesna Ocu, nego i onog Proslavljenog u tijelu kroz muke i patnje. Time se Kraljevstvo Božje tumačilo kao ono koje se ostvarilo u Kristovu uskrsnuću kao nada za budućnost ili stvarnost koja je u Kristu započela te se treba očitovati u životu svakoga kršćanina.
Dolaskom na grob da pomažu tijelo žene ne nalaze tijela. Luka govori da ih to zbunjuje te nastavlja radnju dalje. Govori da im pristupaju dva čovjeka u blistavom odijelu, ali govore kao jedna osoba. Kod Marka su žene našle mladića zaogrnuta bijelom haljinom (Mk 16, 5). kod Mateja se spominje da su našle anđela Gospodnjeg, te kasnije i samog Isusa, a kod Ivana se radi o dva anđela u bjelini. I ovo su zanimljive razlike koje se pojavljuju. Način na koji se rješavaju razlike jest to da se uzima u obzir činjenica da se slažu svjedočanstva evanđelista i apostola te time događajnost nije upitna. Događaj uskrsnuća nije upitan bez obzira na razlike u iznošenju određenih detalja. Luka navodi da su im pristupila dva čovjeka u blistavom odijelu. Važnost broja dva kod Židova ističe se baš u svjedočanstvima. Uvijek su potrebna barem dva svjedoka kako bi se njihovo svjedočanstvo smatralo istinitim. Radi se o dva čovjeka u blistavom odijelu. Blistavost ili bjelina je označavala da se radi o nebeskim bićima, da dolaze iz božanskog svijeta. Slike su starozavjetne, ali novost nije u izgledu nego u navještaju, u poruci koju donose.
U svom strahu i zbunjenosti žene su spustile glave i oborile lice k zemlji. Ako malo bacimo pogled na Stari Zavjet vidjet ćemo da se pogled uvijek obarao kada bi se gledalo u nešto božansko. Može se odnositi i na anđela Gospodnjeg ili na samog Gospodina. Imamo Mojsijevo svjedočanstvo gdje zaklanja svoje lice. Bojao se u Boga gledati jer nitko ne može vidjeti Boga i na životu ostati. U tom smislu se dade pretpostaviti da su žene vidjele anđele.
No, ova dvojica su očito tu kao glasnici poruke koja se ima navijestiti. Prilaze ženama s porukom: Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje! Uskrsnuo je! Sjetite se da vam je rekao dok još bijaše u Galileji: »Treba da Sin Čovječji bude izručen grješnicima i da bude razapet te da uskrsne treći dan!« Uskrsnuće Isusovo se shvaća tek iz Njegova života i Njegovih riječi. Ono što se dogodilo nije nikakva zagonetka niti bi trebalo biti nepoznato onima koji su pratili Isusa. O ovome im je On već govorio. Kod Luke se naglašava bitnost toga da je Isus živ. U pitanju se to jasno vidi: Zašto tražite živoga među mrtvima? Stvar ne može biti jasnije rečena. Ovime se naglašava promjena koja se dogodila s Isusom. Bio je pod vlašću smrti ali više to nije slučaj! Uskrsnuće ne bi označavalo povratak u ovaj život, reanimaciju. Ono u sebi podrazumijeva proslavljeno tijelo. Ono mrtvo tijelo je oživjelo ali je sada proslavljeno. Kod Luke je zanimljivo to kako on uskrsnuće povezuje sa životom. Uskrsnuće svjedoči kontinuitetu Isusa povijesti, onog Nazarećanina, i Krista vjere. U originalnim tekstovima se o Kristovu uskrsnuću govori u pasivu. Time se, u prvo vrijeme nastanka redakcija izvornih tekstova, željela naglasiti Božja snaga; snaga Onoga koji je mrtvo tijelo Kristovo vratio u život. No, s vremenom se došlo do zaključka kako svi izričaji u pasivu, tzv. teološki pasiv, svjedoče o tome da je Bog tu bio na djelu. Time se ne isključuje to da je Isus vršitelj radnje. Na kraju krajeva On jest Bog te samim time se taj pasiv može odnositi i na Njega.
Kršćanstvo kao takvo nikada ne stavlja kao prvu poruku ni međusobnu ljubav, ni poziv na to da budemo međusobna braća, ni to da je Bog otac sviju. Glavna i prva poruka, prvo svjedočanstvo koje daje snagu svakom drugom jest: Isus je uskrsnuo! Na tome se temelji sve ostalo. Za to imamo sačuvana tri izričaja: uskrsnuo od mrtvih, uzdignut je i Isus je živ. Ni jedan ne isključuje drugi niti ga umanjuje. Također, uskrsnuće nikada ne možemo gledati samo u sebi, apstraktno. Uvijek se ono povezuje sa svjedocima. Nikada se ne može naći samo: Isus je u slavi, nego: On je uskrsnuo i mi smo tome svjedoci.
Na temelju čega su apostoli mogli govoriti da su svjedoci? Postoje brojna svjedočanstva u Novom Zavjetu, u pouskrsnim događajima, da se Isus ukazivao učenicima. U strogom prijevodu to bi značilo dao se vidjeti, učinio se vidljivim. To se opet da povezati sa Starim Zavjetom gdje Bog Jahve izlazi iz svoje transcedentnosti, nevidljivosti, otajstvenosti i objavljuje samoga sebe. Isto to čini i Uskrsli. Izlazi iz svoje skrivenosti. Iako Isus više nije dio zemaljske stvarnosti nego pripada božanskom svijetu, On se objavljuje gdje i kako hoće. Kod ovih Kristovih ukazanja ne radi se o ekstatičnim iskustvima koja su imali pojedinci u povijesti. Ona označavaju stvarni susret s Kristom. Time se želi naglasiti da se Kristovo djelo nastavlja. Ono nije prekinuto. Kada se govori o uskrsnuću ne valja zapostaviti ni to da je Isus time prešao u slavu Očevu kao ni to da je uskrsnuo u tijelu. I jedno i drugo je jednako važna činjenica i jedno bez drugoga bi ostalo nedorečeno. Što bi nam koristilo da je samo tijelo Isusovo oživjelo na način na koji je Isus uskrisio Lazara? Time ne bismo imali pristup k Ocu. Ili, što bi bilo da se Isus nije proslavio kao čovjek, u tijelu? Time opet djelo otkupljenja ne bi bilo potpuno. Morao je kao čovjek pristupiti Bogu i tako svima nama otvoriti prolaz u vječno Kraljevstvo.
Dalje se u tekstu ističe to kako su žene bile te koje su ovu uskrsnu poruku prenijele apostolima ali da im oni nisu vjerovali jer im se te riječi činiše kao tlapnja. Već smo govorili kako u semitskom načinu razmišljanja žene ne mogu biti svjedokom. No, uloga žena u cijelom vazmenom otajstvu je neupitna. Jedino one povezuju događaje muke, smrti i uskrsnuća. Dok su se učenici razbježali one su ostale vjerne.
Neki kritičari u ovim izvještajima vide simbolizam ili apologetstku konstrukciju redaktora Evanđelja, bez brige za istinitost. No, za zajednicu bi onda veća sablazan bila smrt Mesije na križu a ne to je li pomazan prije ili poslije ukopa, da li su to trebale učiniti žene ili apostoli. Sigurno je da to nisu mogli učiniti apostoli jer stoji zapisano da su se razbježali još one noći kada je Isus bio uhvaćen. Petar je ostao najduže uz Njega: sve dok Ga nije tri puta zatajio. Za sigurnu se uzima predaja da se Uskrsli Petru prvom ukazao. O tome čak i Pavao piše u prvom obrascu vjere.
Žene su prikazane kao apostolice apostolima. One su one koje su prve pronijele uskrsnu vijest, bez obzira na to što im se nije vjerovalo. Zbog načina razmišljanja ovo je svjedočanstvo izostavljeno u Pavlovom obrascu vjere. Zbog toga su evanđelisti sačuvali ove izvještaje, upravo stoga jer su istiniti.
Izvještaj završava riječima: A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo. O trčanju na grob imamo svjedočanstvo kod Luke i Ivana. Kod Ivana još imamo to da je s Petrom trčao i onaj drugi učenik, kojega je Isus ljubio. Petar ovdje nastupa kao predstavnik Crkve. Još nije bio utvrđen u vjeri. Bilo je potrebno iskustvo susreta s Uskrslim da povjeruje. On nije susreo ni onu dvojicu ljudi u blještavoj odjeći te tako nije čuo drugoga svjedočanstva doli onog što mu ga rekoše žene. Vjera prvih učenika uvijek se temeljila na osobnom susretu s Uskrslim. Oni koji ga nisu osobno susreli oslanjali su svoju vjeru na svjedočanstva očevidaca. Baš kao što to danas činimo i mi. Nitko od nas nije vidio Uskrsloga ali vjerujemo na temelju vjere što je došla do nas prenošenjem preko apostola do današnjih dana.
U izradi ovog rada koristio sam se sljedećom literaturom:
-TOMIĆ, C., Isus iz Nazareta. Gospodin slave, Zagreb, 1992.
-GNILKA, J., Isus iz Nazareta. Poruka i povijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.
-GNILKA, J., Prvi kršćani. Izvori i početak Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
