Pred vama je razmatranje Ivanovog izvješća muke
Radi lakšeg snalaženja pri čitanju teksta, preporučamo vam da pročitate Ivanovo izvješće muke koje možete pronaći na slijedećem linku: http://www.hilp.hr/liturgija-dana/
Već na prvi pogled očita je razlika izvješća Isusovog života, muke, smrti i uskrsnuća između Ivana i ostala tri evanđelista. Budući da je zadnje napisano evanđelje te pretpostavlja barem usmenu tradiciju o Isusu iz Nazareta, ako ne već jednu od postojećih evanđelja, Ivan se upušta u postizanje sasvim drugoga cilja. Očito je u njegovim izričajima, izvještajima i pripovijetkama da je četvrto evanđelje već jedna duboka teološka refleksija događaja Isusa iz Nazareta – Krista. U isto vrijeme ono je stilski dorađeno te u mnogim dijelovima i poetski (ili polupoetski) obilježen te je time cijelo evanđelje prožeto i obilježeno određenim ritmom.
Iako bi se o samom evanđelju dalo dosta toga napisati, današnje razmišljanje se fokusira na odlomak evanđelja koji Crkva ove godine stavlja pred nas. Iskrenije rečeno, ovaj rad se bavi samo dijelom tog Ivanovog izvješataja naglašavajući ono što se učinilo važnije za naglasiti, ostavljajući ono nerečeno budućim radovima i autorima.
Današnji prizor započinje u vrtu. Za razliku od sinoptika Ivan ne spominje ime vrta, nego kaže jednostavno da je vrt s onu stranu potoka Cedrona. S jasnom namjerom Ivan izostavlja Isusovu borbu i molitvu u Getsemanskom vrtu. Cijela Ivanova Knjiga proslave (Iv 13,1- 20,31), a pogotovo izvještaj o njegovoj muci i smrti, želi pokazati Isusa kao onoga koji im potpunu kontrolu nad situacijom i kao onaj koji vodi glavnu riječ. Već od početka ovoga izvještaja Ivan želi prikazati Isusovu smrt kao dio njegovog uzdignuća u slavu prema riječima „A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi.“ (12,32).
Dok su išli prema njemu Isus ih sam upita „Koga tražite?“ na njihov odgovor upućuje im riječi „Ja sam“ (18,5). Ovdje bih volio malo apstrahirati od ovoga izvještaja i fokusirati se na sami izraz „Ja sam“. Ivanovo evanđelje obilježeno je Isusovim „ja-izričajima“ gdje se on predstavlja kao kruh života (6,35), svjetlost svijeta (8,12), vrata ovcama (10,7), pastir dobri (10,11), uskrsnuće i život (11,25), put, istina i život (14,6) te pravi trs (15,1). Sve to upućuje na poistovjećivanje Isusa Krista s onim koji svoje ime objavljuje u Izl 3,14 „Ja sam koji Jesam“. Prema tim izričajima Isus je dakle Bog. U sklopu toga ovdje Ivan opet stavlja te riječi u Isusova usta pri čemu oni koji su ga došli uhititi padaju ničice. Time ne želi naglasiti divljenje Bogu i strah pred njim koji nužno obuhvaća čovjeka koji se susreo s božanskim (što se u religijama označava kao mysterium tremendum), nego se želi istaknuti nemoć zla i Božjih protivnika pred njegovom moći. Stoga ih Isus pita drugi put koga traže (18,7) te na njihov odgovor Isus se ponovno očituje ali pod jednim uvjetom „pustite ove da odu“ (18,8). Ovdje se povlači paralela s onim što je Isus rekao ranije „da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim” (6,39). Isus se, dakle, i u svojoj muci zauzima za svoje učenike. Tu brigu evanđelist opet posebno naglašava u 9. retku.
10. i 11. redak donose pripovijest o Petru koji, kako bi pokazao i potvrdio svoje riječi da će ostati Isusu vjeran do kraja, siječe uho sluzi Velikoga svećenika – Malki. Pri tom ga Isus ukorava naglasivši da mu je piti iz kaleža koji mu je Otac pripravio (18,11). Time ovaj prizor blisko prati pripovijest o uhićenju koju donose sinoptici (usp. Mk 14,36). U isto vrijeme istaknut je Isus još jednom kao suvereni vladar cijeloga događaja, a to će bit lajtmotiv cijele ove Ivanove prispodobe.
Tek uz Isusovu pomoć oni uspijevaju odvesti ga iz vrta pred Anu. Iv 18, 12-27, donosi perikopu o Isusovom ispitivanju pred Anom i Kaifom te Petrovo zatajenje. Ana, naime, bijaše tast Kaifi, a te godine Kaifa bijaše Veliki svećenik, dok je Ana istu službu obnašao koju godinu ranije. Prema rabinskim spisima, Anina kuća je bila poznata po korupciji i pohlepi. U Ivana nalazimo samo kratko ispitivanje u kući Ane, Velikog svećenika. Isusov odgovor na pitanja o njegovom nauku jest da je uvijek govorio na javnim mjestima te da samim time nema razloga ni pravne podloge za njegovo ispitivanje. U tom trenutku jedan od slugu stupa pred Isusa te ga udara (18,22). No, i ovoj situaciji Isus ostaje onaj koji vlada situacijom. Dok ga se u sinopticima prikazuje kao onoga koji šuti pred svim optužiteljima, ovdje Isus ima spreman odgovor te sluzi odgovara „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš” (18,23). Cijela ova pripovijest o saslušanju u Aninoj i Kaifinoj kući se nalazi u sredini pripovijesti o Petrovom zatajenju. Te dvije pripovijesti stoje paralelno jedna uz drugu. Dok se Isusa pokazuje kao neustrašivog i postojanog, njegovog se učenika pokazuje kao zastrašenog i kolebljivog. Time je naglašena činjenica da će se to dogoditi svima onima koji nastoje slijediti Isusa.
Iz Kaifine kuće radnja se premješta u dvor upraviteljev. Evanđelist nas izvješćuje da su Židovi predali Isusa, ali da pri tom nisu sami ušli u dvor kako se ne bi onečistili da bi mogli blagovati Pashu (18,28). Ovim evanđelist naglašava njihovu zaslijepljenost te svojevoljno isključenje od prave Pashe i zajedništva s Bogom. Pilat ih upita „Kakvu tužbu iznosite protiv ovoga čovjeka“, a oni odgovoriše „Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.“ (18, 29-30). Time se vidi da nisu imali konkretni razlog zbog kojega bi Isusa optužili, premda su ga na kraju optužili kao političkog agitatora, što je za Rim bila najveća optužba. Ostatak suđenja prikazuje Isusa kao onoga koji i dalje vlada nad situacijom. S jednog gledišta sve izgleda kao borba između Židova, koji nastoje pogubiti Isusa, i Pilata, koji ga nastoji osloboditi kako bi ponizio Židove. S teološke pak strane vidi se da su svi oni akteri u Božjem planu koji vodi k uzdignuću Sina koji će na kraju biti postavljen kao sudac, dok će njima biti suđeno.
Nakon što je završen sudski proces Ivan u vrlo kratkim crtama iznosi izvještaj o nošenju križa i samoj smrti. To čini iz dva razloga. Prvenstveno ljudi toga vremena već su upoznati s procesom suda-raspeća te im ne treba detaljno opisivati. S druge strane piscu je više stalo do teološke poruke, nego do povijesnih činjenica s kojima je čitatelj tog vremena uglavnom manje više upoznat. Isus je prikazan kao onaj koji nosi svoj križ (19,17). To uostalom nije ništa čudno, jer su tada osuđenici nosili svoje križeve, odnosno oprečne grede. Za razliku od sinopitčkog izvještaja ovdje se ne pojavljuje lik Šimuna Cirenca. Dok se u sinoptičkom pojavljuje kako bi se ukazalo na Isusovo kraljevsko dostojanstvo, ovdje se ispušta kako bi se pokazalo Isusa kao gospodara nad cijelom situacijom.
Došavši na Golgotu, Isus je razapet, a osuda mu stavljena iznad križa. Tada je bila uobičajena praksa da osuđenik oko vrata nosi razlog svoje osude ili bi se pak nosila u procesiji ispred njega. Na kraju bi taj natpis uvijek bio prikovan iznad njega na križu. Takav natpis je upućivao da je Isus osuđen zbog toga što je sebe pravio kraljem židovskim. No, natpis Isus Nazarećanin kralj židovski bio je izazov Židovima koji su ga predali na smrt te ga nastoje promijeniti. „Nemoj pisati: 'Kralj židovski', nego da je on rekao: 'Kralj sam židovski.'” (19,21). Njihov, pak, neuspjeh pokazuje da je Isus onaj koji vlada s križa. Isti izvještaj donosi nam da je natpis bio napisan na hebrejskom, latinskom i grčkom jeziku (19,20) što pak upućuje na sveopće značenje Isusove smrti. Ona je jednako za Židove i za pogane.
„Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.“ (19,25). Makar je povijesno upitna činjenica da li je Marija stajala pod križem, Ivanova prvotna poruka ovdje jest teološke naravi. U izvještaju o Isusovoj smrti neposredno nakon ovoga Ivan smješta ispuštanje duha. Ovo, dakle, stoji kao jedna vrsta oporuke. Isus prema tome, već na križu gdje dragovoljno prinosi svoj život, gleda u budućnost. Tu vidi zajednicu, Crkvu, i stoji uz nju. U liku majke koja stoji pod križem pisac vidi sve one koji traže spasenje i postižu ga. Stoga majka i učenik stoje neophodno upućeni jedno na drugo.
„Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.“ (19,30). Već se u ovom izvještaju vidi da prva Crkva nije promatrala smrt samo kao povijesnu činjenicu i križ kao factum brutum, nego je ovaj izvještaj dokaz teološke refleksije onoga što se dogodilo. Ovdje stoji prizor Sina koji je do kraja ispunio volju Očevu. Svoj život dragovoljno predaje za svoje. Ipak, sve što čini čini sa znanjem da će na kraju ustati; da će se vratiti kao pobjednik. On nije napušten, nego je onaj koji sa križa sve privlači k sebi.
U svom nastojanju da ispune Zakon Židovi su se potrudili da se tijela skinu sa križa. Mojsijev Zakon je zapovijedao da se tjelesa skinu isti dan, dok bi Rimljani držali tijela na križu što duže kao taktiku zastrašivanja i način upozorenja onima koji bi eventualno naumili nešto slično. I dok su ostalima prebijeni golijeni Isus je već bio mrtav. Kako bi se vojnici uvjerili u njegovu priđoše te mu „jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.” (19,34). To je bilo dovoljno da se uvjeri, jer je tada vrijedilo mišljenje kako je čovjek sastavljen od krvi i vode. Otačka teologija u ovome prizoru vidi govor o sakramentima (euharistija i krštenje). Vjerojatnije je da je Ivan ovo htio povezati sa ranijom Isusovom izrekom da će iz njegove utrobe poteći rijeka žive vode (7,38) koja stoji neposredno prije govora o darovima Duha Svetoga (7,39).
Svoj izvještaj o smrti Ivan završava rečenicom : “Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: »Nijedna mu se kost neće slomiti.« I drugo opet Pismo veli: »Gledat će onoga koga su proboli.” (19,35-37).
Ovdje se radi o jednom umetku koji je ubačen, najvjerojatnije, za vrijeme redakcije, kao protuteža doketskoj herezi, koja je nijekala utjelovljenje odnosno Isusovu tjelesnost. Evanđelist jasno poručuje da je onaj koji je oduvijek s Ocem uzeo tijelo te postao čovjekom. Samo kao Bog nas je mogao otkupiti, ali samo zato što je postao nama posve sličan. Ivan se, dakle tu suprotstavlja svakom dualizmu te naglašava važnost Isusovog utjelovljenja. No, uz to u ovom prizoru Ivan dovodi Isusa i njegovu smrt u paralelu sa uputama o blagovanju Pashe. Prema zakonu pashalnoj se žrtvi (muškom kozletu ili janjetu bez mane i od godinu dana) nije smjela slomiti ni jedna kost (Izl 12, 46 ; Br 9,12). Ovdje je Isus prikazan kao istinska žrtva. Jedino je ova žrtva prihvatljiva Ocu te jedino ona može odnijeti grijehe svijeta. Isti izvještaj upućuje i na Ps 34 koji pjeva o pravedniku Božjem kojemu se neće slomiti ni jedna kost (r.21). Isus je dakle jedini Božji pravednik, koji svojom trpećom smrću može smrt usmrtiti te opravdati druge. Na kraju redak 37 upućuje na Zahariju koji govori o pravedniku koji trpi za narod te za njega podnosi smrt (12,10). Ako se to usporedi za Iv 12,32 „A ja kad budem uzvišen sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.“ postaje nam jasno da je nepoznati pravednik u Zaharije sam Isus Krist koji podnosi smrt i poniženje kako bi sve ljude priveo k sebi.
-Ivan DUGANDŽIĆ, Evanđelje ljubljenog učenika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.
-Joachim GNILKA, Teologija Novoga zavjeta, KS, Zagreb, 1999.
-Felix PORSCH, Ivanovo evanđelje, KS, Zagreb, 2002.
-Raymond E. Brown, Uvod u Novi zavjet, KS, Zagreb, 2008.
Uz navedeno, autor se u mnogome oslanja na bilješke s predavanja dr. sc. Maria Cifraka izv. prof. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilita u Zagrebu iz predmeta: Uvod i egzegeza NZ II (Ivanovski spisi) – obuhvaća Ivanovo evanđelje, tri Ivanove poslanice i knjigu Otkrivenja.
