Svjedoci uskrsnuća

Biti Kristov znači unijeti snagu njegova uskrsnuća u tame naših okvira, u slabost naše grješnosti i bolest naše smrtnosti.


Život koji gradimo svoj temelj pronalazi unutar prostora svjedočanstva. Naime, jedino svjedočanstvo i mogućnost njegova ostvarenja govori o ispunjenom životu. Brojni događaji, iskustva, prostor unutar kojeg živimo tjelesnost i vremenitost ukorjenjuju se u stvarnosti koju svjedočimo svojim življenjem. Ono što nas nosi, što određuje naše korake, što govori o jačini naših doticaja i pogleda, o jasnoći naše blizine i ljepoti prisutnosti uvjetovano je obrisima svjedočanstva. Ne možemo biti ono što nismo. Svjedoci smo samo onoga što nosimo, onoga čime smo dotaknuti i oblikovani. Svjedočanstvo koje nas oblikuje nije beznačajno. Ono se bitno tiče našega života. Ono je uvijek osobno. Zato je svjedok svaka osoba koja ima vlastito iskustvo nečega, nekog konkretnog događaja. Svjedok je uvijek dionik događanja koji ne može 'iskočiti iz svoje kože', koji ne može tako lako promijeniti svoj kut promatranja. Dioništvo u događanju omogućuje mu poznavanje dogođene stvarnosti, ali se to poznavanje ne mora nužno dogoditi samo na razini razuma. Znademo i sami da se poznavanje srcem rijetko može izreći govorom razuma. To poznavanje, kao i dioništvo, svjedoče i o stvarnosti da nas neko iskustvo kojeg svjedočimo uvlači u istinitost toga događaja. Rijetko bi tko bio spreman svjedočiti za ono čija sigurnost nije u istinitosti. Upravo se zbog toga mjera svjedočanstva nazire u životu. Mjera vjerodostojnosti svjedoka je život, ali ne život koji bi bilo utemeljen na vlastitim projekcijama fundamentalističkih poimanja, nego život utemeljen u istini i ljubavi. Zato svjedočiti nešto svojim životom znači biti zahvaćen stvarnošću svjedočenog.

Svetkovina nad svetkovinama koju Crkva danas slavi učinila je brojne svojim svjedocima. Događaj uskrsnuća rađa, baš kao što je i kroz dvije tisućljetnu povijest rađao, brojne svjedoke zahvaćene Kristom i njegovom pobjedom nad smrću. Svjedočanstvo Gospodinova uskrsnuća (p)ostalo je snagom navještaja Krista Raspeta i Uskrsla. Istina je to koja zahvaća čitavu stvarnost življenja i koja ne dopušta da njezin sadržaj ostane nenaviješten. Današnja nam riječ iz prvoga čitanja koja prenosi misao apostola Petra snažno jamči baš tu stvarnost. Svjedoci su oni koji su izabrani i uvedeni u spoznaju Kristova života, napose uskrsnuća. To se svjedočanstvo dakle temelji na dioništvu u tom događaju. Kristovo uskrsnuće dotiče živote »svjedocima od Boga predodređenima – nama« (Dj 10, 41) i preobražava ih. Zato Pavao poziva »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3, 1-2). Biti dionik Kristova uskrsnuća, dati se zahvatiti tim događajem znači oblikovati i usmjeriti svoj život prema Kristovom. Prostor, okvir, segmenti našega traženja, naših želja više nisu na ovdje dolje, na zemlji, nego tamo gore, na nebu. Mjera našega življenja kao svjedoka više nije vlastito iskustvo nego Kristov događaj uskrsnuća ukorijenjen u našu konkretnost življenja. Svjedočiti stoga ne znači ne imati želje. Ne znači ne biti čovjek želja, nego znači svoje želje i čežnje prožeti stvarnošću Uskrsa – usmjeriti ih prema punini prema kojoj kročimo. Ujedno, to znači i zadobiti poslanje, utjecati svojim življenjem na druge, pokazati izvorište našega identiteta kao svjedoka.

Opasnost u koju svjedok lako može upasti jest da njegovo svjedočanstvo bude vođeno trenutnim osjećajima i pomodarskim traženjem uvijek novog intenziteta iskustva. Neprisutnost osjećaja i nezahvaćenost snagom nekih iskustava svjedočenje može opteretiti i stvoriti dojam nezanimljivosti, monotonosti, nepotrebnosti. No, svjedok nikada ne treba biti vođen time, unatoč tome što se svjedočanstvo uvijek događa u sivoj svakodnevici i ponekad surovoj stvarnosti. Temelj svjedokova svjedočanstva trebao bi se nalaziti u povijesnoj istinitosti nekog događaja, a ne u osjećajima i vlastitim pogledima. Zato svjedočanstvo živi od spomena! Istinski svjedočiti znači neprestance postajati dionikom događaja koji ritmizira naše svjedočenje. Svjedok uskrsnuća je onaj kojemu je život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3b); onaj koji ima spremnosti svakodnevno se zaglédati u odvaljena vrata groba, vidjeti i povjerovati unatoč svojim zbunjenosti i nejasnoćama (usp. Iv 20, 8c); onaj koji je spoznao da živjeti s Kristom znači svakodnevno ulaziti u odnos s njime spominjući se njegovih čudesnih djela otkupljenja.

Današnja svetkovina uskrsnuća Gospodinova poučava nas tome kako postati Kristovim svjedocima u konkretnoj stvarnosti našega života. Biti Kristov svjedok ne znači ne biti svoj, nemati svoje probleme, poteškoće, nevolje i nejasnoće, pa čak ni svoje grijehe. Biti Kristov znači unijeti snagu njegova uskrsnuća u tame naših okvira, u slabost naše grješnosti i bolest naše smrtnosti. Biti Kristov svjedok u konačnici znači dopustiti da nas Kristova ljubav mijenja, oblikuje, te nadopunja naše manjkavosti i slabosti. Svjedočiti Krista i ljepotu njegova ustajanja od mrtvih znači očitovati dubinu ostavljenog traga ljubavi. Da smo suuskrsnuli s Kristom pokazat ćemo ako budemo znali ustati nakon svojega pada, ako budemo spremno prihvaćali teret svojega križa, ako budemo nosili bremena jedni drugih, donosili riječi praštanja i pomirenja u naše ustajale odnose, činili očite geste ljubavi tamo gdje ih nitko ne očekuje. Time dopuštamo da slava i svjetlo uskrsnuća pronikne u pore našega življenja i od nas učini svjedoke koji mogu promijeniti živote drugih jer, kako reče papa Pavao VI., današnje vrijeme i svijet treba više svjedoke, negoli učitelje.