Nekada smo, iako živimo u svojim kršćanskim zajednicama, gluhi na Božje riječi. Nekada na euharistiji slušamo Božju riječ, Krista koji nam govori, ali ne čujemo ga. Njegova riječ je za nas mrtva. Ne dopire do našega srca.
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No, što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!« (Mk 7, 31-37)
Ako uzmemo u ruke Markovo evanđelje i počnemo ga čitati ispočetka, uočit ćemo kako Marko ništa ne govori o Isusovu rođenju, nego »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (1, 1) započinje govorom o propovijedanju Ivana Krstitelja i o Isusovom krštenju, odlasku u pustinju te o početku propovijedanja. I sve to opisuje minimalistički. No, odmah nakon toga počinje govor o Isusovu poučavanju u koje Marko unosi mnoštvo čudesa koja je Isus učinio. Kroz ta čuda pročuo se glas o Isusu »po svoj okolici galilejskoj.« (1, 28) Ipak Isus ne ostaje samo u Galileji, nego ide i dalje u okolna područja. Tako i u evanđelju ove nedjelje zapažamo kako Isus dolazi »u krajeve dekapolske.« (7, 31) Ti krajevi su označavali mjesta u kojima nisu živjeli Židovi i samim time Židovima nisu baš bila draga. U tom kraju su već bili čuli za Isusa koji ozdravlja bolesne i istjeruje zloduhe iz opsjednutih. U petom poglavlju čitamo kako je Isus istjerao zloduha iz čovjeka koji je obitavao po grobnicama u gerazenskom kraju. Isusa su protjerali iz toga kraja zbog krda svinja koje se podavilo u moru nakon što je zloduh unišao u njih, ali je čovjek koji je bio oslobođen zloduha počeo »razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili.« (5, 20) Očito je da je njegovo razglašavanje o čudu koje mu je Isus učinio urodilo znatiželjom drugih ljudi toga kraja. Stoga oni dovode pred Isusa još jednoga kojemu treba ozdravljenje. Uvjereni su, po prethodnom primjeru, kako Isus može ozdraviti od bilo koje bolesti.
Zanimljivo je ovdje uvidjeti kako je upravo zajednica ta koja brine za svoje članove. Zajednica ga dovodi k Isusu i zajednica moli Isusa ozdravljenje za njega. Ali Isus ga uzima nasamo, udaljava ga od zajednice i ozdravlja ga. Zajednica je već ispunila svoju zadaću. Ona je dovela bolesnika k Isusu. Bio je gluh i mucao je. Možda nije ni mogao čuti ništa o Isusu. Možda mu nisu mogli nikako priopćiti tu vijesti pa da bi i on sam potražio ozdravljenje. No, to zajednici ne smeta. Ona skrbi za njega i dovodi ga onome koji mu može podariti ozdravljenje. I mi smo često kao ovaj gluhi mucavac. Nekada smo, iako živimo u svojim kršćanskim zajednicama, gluhi na Božje riječi. Nekada na euharistiji slušamo Božju riječ, Krista koji nam govori, ali ne čujemo ga. Njegova riječ je za nas mrtva. Ne dopire do našega srca. I zato je od velike važnosti biti članom Crkve – zajednice. Uvijek će, bez obzira na vrijeme i okolnosti, u našim zajednicama biti onih koji će slušati i čuti Božju riječ, koji će prepoznati što Bog poručuje Crkvi. I ti će nas ljudi voditi k Isusu, Riječi koja ozdravlja i nudi novi život. No, ozdravljenje svatko prima za sebe. Bog ozdravlja pojedinačno. Zajednica te može dovesti k Isusu, ali ti moraš Bogu dati svoj pristanak. Čitamo kako ga Isus »uzme nasamo od mnoštva.« (7, 33) Mogao je taj čovjek oduprijeti se Isusu i ne ići nasamo s njim. Ali on mu vjeruje i otvara se mogućnosti ozdravljenja. On dopušta da ga Isus ozdravi onako kako Isus hoće, a ne onako kako bi možda on želio ili zajednica koja je htjela da Isus na njega samo stavi ruku i ozdravi ga.
Bog je taj koji bira sredstvo ozdravljenja. Mi smo pozvani vjerovati mu i prihvatiti sve što od njega dolazi. Nekada će to biti nama nelogične stvari. Nekada bismo željeli da se neke stvari rješavaju na drugačiji način. I tu se upravo kuša naša vjera i povjerenje u Gospodina. U takvim situacijama od životne važnosti traži se opredjeljenje za Boga. I u tom potpunom predanju Bogu događa se čudo ozdravljenja. Događa se odrješenje spona našega jezika. I tek tada možemo proslavljati Gospodina i razglašavati njegovu hvalu drugima s uspjehom. Tek kada se potpuno podložimo Gospodinu. Sve dok se to ne ispuni bit ćemo kao ovaj gluhi mucavac: nesposobni čuti riječ i nespremni govoriti. Bit ćemo bolesni unutar zajednice. Slušat ćemo, a ne ćemo čuti. Govorit ćemo, a ne će nas razumjeti. Tada ćemo biti u službi sebe samih i naviještat ćemo sami sebe.
Molimo Gospodina da nam otvori uši kako bismo čuli njegovu riječ; da tu riječ pohranimo u svoja srca i da ju u poniznosti živimo s drugima. Molimo za svoje zajednice da rastu u ljubavi, sabrani u različitosti oko jednog Boga. Vodimo jedni druge u poniznosti Gospodinu. On će od nas mucavaca učiniti žarke pronositelje svoje riječi.
