Strah nas je da ćemo vidjeti sebe kakvi jesmo, da će drugi vidjeti kakvi jesmo – to si ne damo dopustiti nikako...
U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječje-ga, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« (Mk 7, 1-8.14-15.21-23)
Za Židova Zakon nije bio samo
skup normativnih pravila niti (barem ispočetka) nepodnošljivo breme već
napaćenom čovjeku. Za njega Zakon je bio živi dokaz Božje prisutnosti, jamac da
Bog uvijek bdije uz svoj narod. On je držao zajednicu na okupu onda kad je zajednica
značila život i usmjeravala čovjeka na Boga i na bližnjega. Toliko je Zakon bio
svet da su Židovi slavili ne samo kada je savez s Bogom skopljen, nego i svaki
put kada bi nakon dugog vremena lutanja opet pronašli Zakon koji bi ih ponovno
na Boga usmjerio.
Već je u Isusovo vrijeme Zakon,
koji je trebao oslobađati čovjeka, toliko iskrivljen da je postao nešto što
tlači čovjeka, nešto što je važno samo izvana obdržavati. Upravo o tome nam
danas govori Isus. Dok su se farizeji trudili svim silama obrdžavati ono od
ljudi predano, zaboravili su čuvati bit Zakona. Bilo je važnije da ih netko
smatra pravednima, nego da uistinu budu pravedni. Skrivali su se iza Božjih
zapovijedi, a u biti su ugađali samo sebi. Njima Isus upravlja svoje najžešće
ukore. Umislili su da su pravednici i srdili se na one koji bi i najmanju
grešku napravili, dok im je srce bilo daleko od Boga.
Mislim da kada malo razmislimo
da ćemo shvatiti da nismo mnogo drugačiji. Valja nam se zapitati samo koliko
smo puta nastojali pod svaku cijenu sačuvati ugled pred ljudima, dok se od Boga
sve više i više udaljujemo. Srde nas sitnice i male pogreške drugih, stvari
koje su po sebi beznačajne, ali ništa ne činimo za drugoga. Grijeh opravdamo
govoreći da u sve ostalo dobro činimo ili da pak nismo loši kao drugi.
Izbjegavamo suočiti se sa sobom i tako dan za danom, tjedan za tjednom bezdušno
vršimo iste pokrete i vrtimo se u krug, dok nam je cijelo vrijeme srce nemirno.
Jer, ne usudimo se prihvatiti jedinoga koji nam srce može smiriti. Strah nas je
da ćemo vidjeti sebe kakvi jesmo, da će drugi vidjeti kakvi jesmo – to si ne damo
dopustiti nikako. Svake nedjelje idemo u Crkvu, a zaboravljamo da nam je cilj
obratiti svijet. I tako se nikad ne mijenjamo, srce ostaje hladno. Nismo ni
izišli iz ispovijedaonice, a već nas je prevladala napast i buka svijeta.
No u toj buci stoji jedan glas
koji se ne može čuti osim u potpunoj tišini. U pustinji srca. To je glas
Gospodina koji nas zove da mu priđemo. On je jači od svega toga, od cijeloga
svijeta i od svih naših grijeha, samo mu treba dopustiti da nas promijeni. On
je spreman od nas učiniti nešto, ali nikada neće bez naše slobode. Zato se
uvijek valja vraćati njemu i čuvati zakone njegove, jer kao što nam kaže
Ponovljeni zakon, to su riječi koji vode u život, a on će naše ledeno srce
raspaliti vatrom Duha Svetoga.
