Doista, valja se truditi, ali pri tome uvijek moramo ostaviti mjesta za Onoga koji svemu tome daje smisao i koji nam za sve to daruje snagu.
Toliko često zapostavljamo vlastiti odnos sa Bogom kako bismo išli za svojim poslom. Oko svega se trudimo, ali zaboravljamo ono bitno. Doista, valja se truditi, ali pri tome uvijek moramo ostaviti mjesta za Onoga koji svemu tome daje smisao i koji nam za sve to daruje snagu. Nekako sam uvjeren da je svatko od nas iskusio nedostatak mira i istinske radosti, makar – izvanjski gledano – imamo sve što nam treba. Mislim da je to upravo zato što često zanemarimo odnos s Onim bez kojeg čovjek ne može. Vidimo da često najdublji mir osjete oni koji su nepravedno zatvoreni i bez milosti mučeni, oni čija je osnovna ljudska sloboda nasilno oteta. Kako? Možda se odgovor krije u činjenici da taj čovjek svoje svadbeno ruho (svoju dušu) pripremao za Gozbu sa Gospodinom, dok je naše negdje na prašnjavom ormaru, zgužvano, uprljano i zaboravljeno. Shvatili su da je ovaj život priprema za vječno zajedništvo s Kristom. Da nije najbitnije što činimo, nego s kako i s koliko ljubavi to činimo.
Nekad moramo znati usporiti. Dobro je raditi i truditi se oko nečega, ali to nam ne smije postati svrha, ne smije nam postati bog. Taj nam rad mora biti takav da mi kroz njega pripremamo svoje svadbeno ruho – svoju dušu za Boga. To činimo kada sav svoj rad posvećujemo Bogu, kada postupamo s ljubavlju prema bližnjemu, kada se ne osvećujemo onima koji su nas povrijedili, nego im opraštamo. Tek takav mogu doći na Božju gozbu. I zato baš ovdje nalazim i najradosniji dio cijele prispodobe – Evanđelist kaže: Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. Isus poziva sve! Zna on da smo mi nekad bolji, nekad lošiji. Ponekad ustrajni i uspravni, a ponekad slabi, no on i dalje zove. Tu je snaga Kristova. Nema toga što bi nas od njega moglo odvojiti, ali za zajedništvo sa njim moramo uvijek biti spremni činiti njegova djela.
