Prisvajanje i predanje

Najgore prisvajanje tiče se prisvajanja onoga što je Božje. To je trenutak u kojem Boga stavljamo u svoja mjerila i okvire ne dopuštajući mu da bude Bog. Bogu želimo biti bog.

Prisvajanje je svakodnevna pojava. Nju ne možemo ne uočiti. Lakše je uočavamo kod drugih, negoli kod sebe. Uočljivija nam je onda kada drugi sebi nešto uzima, prisvaja, negoli kada mi prisvajamo nešto za sebe. Ponajviše se prisvajaju materijalne stvari, nešto što nam je vidljivo i opipljivo. No, najteže prisvajanje jest prisvajanje duhovnoga. To se itekako ogleda u našim odnosima. Prisvajamo tuđe misli i riječi, pokrete i čine, čak i osjećaje. Očito da je prisvajanje nešto u čemu živimo i čemu smo izloženi. Ono je svakodnevna napast u čiji vrtlog lako možemo upasti. Iza njega redovito stoje valjani razlozi i opravdanja. Svim se silama trudimo pokazati da je nešto naše. Da pripada nama. I već tada grcamo u vrtlogu prisvajanja koji nas uvlači u nasilje i zlo.  

Najgore prisvajanje tiče se prisvajanja onoga što je Božje. Događa se pod krinkom Božjega. Ono je u sebi suprotno Božjemu. Odsutnost Božjega. To je trenutak u kojem Boga stavljamo u svoja mjerila i okvire ne dopuštajući mu da bude Bog. Bogu želimo biti bog. Počinjemo sebe, svoje želje i potrebe držati važnijima od Njega. U korijenu stoji strah od gubitka. Naime, dokle god sebi nešto prisvajamo, na tome gradimo vlastiti život. To nam postaje oslonac koji se bojimo izgubiti. Strah nas je da bismo mogli postati siromašni i neznatni, potpuno ogoljeni od svega prisvojenog. Strah od gubitka oslonca.  

Naša iskustva bliska su iskustvu vinogradarâ iz Isusove prispodobe (Mt 21, 33-43). Važno je primijetiti komu je prispodoba upućena: glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Onima koji su polagali pravo na Božju riječ. Pravo na tumačenje Božje riječi. Kada im Isus upućuje svu oštrinu svoje riječi, oni se o nju spotiču. Njihovo spoticanje vidljivo je iz odgovora koji su mu dali na postavljeno pitanje: »Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.« (Mt 21, 40-41) Njihov odgovor dovodi ih do nasilja i zla. Do ubojstva. Svojim odgovorom ne prekidaju lanac zla. Oni ga šire. U ime Božje ubiše Boga. A Isus?  

Isus je pravi tumač Božje riječi. On pokazuje način potpuno oprečan njihovoj logici i logici svijeta. Način ljubavi izražen u predanju. Svojim potpunim predanjem na križu prekinuo je lanac zla i nasilja. Razotkrio je mehanizam prisvajanja. Potpuno lišen svakog oslonca. Postao je »kamen zaglavni« za one koji su se, poput Njega, spremni svega lišiti da bi baštinili Kraljevstvo Božje. Naprotiv, postao je »kamen spoticanja« za sve one koji su ga vlastitim opravdanjima i mjerilima željeli staviti u svoje okvire izražavajući time nespremnost predanja. Predanje ne poznaje metodu. Ukoliko s lakoćom prihvaćamo Božju blagost i milosrđe, a silno želimo izbjeći Riječ koja nam je teška i opora, pokazujemo da sebi prisvajamo tumačenje Božje riječi. Riječ stavljamo u metodu. Opiremo se njezinoj moći i time joj zatvaramo vrata svoga srca.  

Riječ je došla k nama. Otvorimo se Riječi. Prihvatimo ju cjelovitu. Gradimo na njoj svoj život.  Onima koji ju primaju daje moć da postanu djeca Božja (usp. Iv 1, 12). Takvih je Kraljevstvo Božje (usp. Mt 19, 14). Tako neka bude.