Šutnja nije bezrječni prostor. Ona je prostor riječi, prostor u kojem se sluša i prima riječ. Šutnja oblikuje riječi. Daje im težinu i smisao. Daje im snagu i moć.
Uvodne misli
Misao o ovom eseju se rađala dugo, no njezin konkretni pisani nastanak je kratkoga vijeka. Esej o umijeću slušanja je jedan skromni pokušaj doprinosa zaboravljenoj kulturi slušanja suvremenog čovjeka. Stoga, u njemu nije moguće obuhvatiti sve dimenzije slušanja i sagledati slušanje iz različitih perspektiva. Esej nastaje kao vlastiti pogled na slušanje i njegovo mjesto u suvremenom svijetu.
Većini osoba na svijetu darovano je osjetilo sluha. Međutim, postoje osobe koje se rode s raznim oštećenjima sluha ili osobe koje u životu, iz raznoraznih razloga, ostanu bez sluha. Nitko od onih koji nemaju oštećenja ne može razumjeti u potpunosti one koji ih imaju. No, najčešće u susretu s takvim osobama naučimo vrijednost dara osjetila sluha. Sluh omogućuje slušanje. Slušanje je svakodnevni proces. Ono se jednostavno događa. Teško da možemo reći da ne želimo slušati. I kada bismo svim bićem željeli ne slušati, čujemo prirodne zvukove, zvuk prijevoznih sredstava, razgovore drugih osoba koji nam daju do znanja da je slušanje neizbježan životni proces.
Zaborav ili (samo) kriza slušanja?
Suvremeni je svijet kao nikad prije zahvaćen geslom Olimpijade citius, altius, fortius (brže, više, jače). Ovu zahvaćenost niti slušanje nije moglo izbjeći. Slušanje je postalo zaraženo inflacijom riječi, brzim i nejasnim govorima, površnim i plitkim mislima, bučnim i glasnim tonovima. Lijepa riječ i odmjeren govor, zdrava i duboka misao, lijep i artikuliran ton ostaju negdje u prikrajku i kao da se uopće ne čuju. Čini se da ta zaraza opako nagriza kulturu slušanja. Postavlja se pitanje je li kultura slušanja toliko zaražena da ju se više ne može spasiti i da joj samim time prijeti zaborav ili je posrijedi samo prolazna zaraza koja je oslabila kulturu slušanja, ali od koje se može izliječiti i oporaviti?
U svakom slučaju kriza slušanja je neosporna. Ona utječe na način da se o umijeću slušanja više ne govori. Vjerojatno zbog činjenice što nema onih koji to umijeće njeguju i nastoje razvijati. Tako gledano, kriza slušanja je posljedica krize odnosa među osobama. Narušeni i poremećeni odnosi među osobama narušili su i poremetili slušanje. Jer slušati znači slušati drugoga. O slušanju drugoga riječi će biti poslije. Sada je naša usredotočenost na umijeću slušanja i njegovom (ponovnom) otkrivanju.
Šutnja kao snaga slušanja
Poznati švicarski psihoterapeut Paul Tournier je cijeloga svog života vježbao umijeće slušanja. Za njega je snaga slušanja proizlazila iz snage šutnje i nutarnjeg sabiranja. Svojim je umijećem slušanja mnogim osobama pomogao pronaći smisao života. Nedvojbeno je da nas šutnja uči slušanju drugoga. Šutnja je prostor u kojem prestajemo biti »nešto«, prostor u kojem se ne možemo skrivati. Šutnja razgolićuje naše biće. Postajemo ogoljeni od vlastitih želja, prohtjeva, napose riječî.
Sveti Ambrozije je govorio kako se u šutnji učimo govoriti. Šutnja nije bezrječni prostor. Ona je prostor riječi, prostor u kojem se sluša i prima riječ. Šutnja oblikuje riječi. Daje im težinu i smisao. Daje im snagu i moć. Sve riječi koje nisu »prošle« kroz šutnju bivaju isprazne i suvišne. Teže je izazvati šutnju negoli govor. Švicarski liječnik i pisac, Max Picard je govorio da je šutnja izvorište riječi i da nema snažnog i uvjerljivog govora bez uranjanja u dubinu šutnje. Šutnja nas, dakle, uči i rječitosti. Djeluje na naš govor i njegovo oblikovanje. »Šutnja doprinosi kulturi njegovana govora, kulturi njegovanih riječi.« (I. Raguž) Ona preobražava glas, daje mu ljepšu boju i jasniji ton i ritam. Konačno, šutnja nas uči i umijeću slušanja i umijeću govora. Uči nas slušati drugoga.
Slušanje drugoga
Poteškoća pred kojom danas stojimo jest da svi (ili barem većina) želimo da nas se sluša, a druge ne želimo slušati. Kao što je gore navedeno kriza slušanja je posljedica krize međuljudskih odnosa. Slušanje u prvom redu treba shvatiti kao slušanje osobe, a ne riječî koje ta osoba izgovara. Jedan letimičan pogled na stvarnost koja nas okružuje nam kazuje da su naši razgovori opterećeni trajnom potrebom da mi u njima budemo »netko« ili »nešto«. Opterećenost time rađa potrebu za perpetuiranim solilokvijima ili beskrajnim monolozima kojima doslovno »ubijamo« drugoga. Još je sveti Augustin primijetio da mi stalnim govorom drugoga podređujemo sebi neprestance ga poučavajući mnoštvu svojih riječi.
Takvim podcjenjivanjem drugoga mi koji želimo biti »nešto« drugome zapravo govorimo da je »ništa«. Ili da smo mi »netko«, a taj »nitko«. Postoje i drugi oblici podcjenjivanja u kojima doslovno negiramo ili onoga koji govori ili onoga koji sluša. Primjerice, dok razgovaramo ili slušamo određenu osobu (u četiri oka!), rabimo mobilni aparat. Sama činjenica da nismo usmjereni na osobu ili ono što ona govori negira poštivanje osobe. Očito da nam do nje nije stalo. Osobita je poteškoća pri razgovoru više osoba. Svakojaka ubacivanja, nadglasavanja, prekidanja govora drugoga iskaz je neosjetljivosti za osobu. Boli nas kada nam to čine drugi, a obrnuto gotovo da i ne marimo. Svoj govor držimo značajnim, tuđi ne. Stoga se pitamo kako ispravno i pravilno slušati drugoga? Postoji li način kojim ćemo zajedno s drugim otkrivati umijeće slušanja i pridonositi kulturi slušanja?
Slušanje Logosa.
Isus Krist, vječna Riječ Očeva, božanski Logos nam jedini može ispravno pokazati put slušanja. Osoba koja svakodnevno uranja u otajstvo Riječi biva preobražena njezinom ljubavlju i snagom. Uroniti u Riječ znači potpuno se otvoriti djelovanju Duha Svetoga koji nam daje pravilno zboriti. Božanski Logos nas uči i pravom govoru i pravom slušanju. Vječna Riječ nam govori o Očevoj ljubavi. Slušajući je i mi sami upijamo način govora i slušanja. Govoriti i slušati iz ljubavi i s ljubavlju. Postupno uranjanje nam otvara oči i uši za samu osobu božanskog Logosa. U takvom odnosu rađa se »opčinjenost prisutnošću Ljubljenoga« (Hans Urs von Balthasar) gdje bivamo cjelovito preobraženi. Istinski susret sa živom Riječi mora se očitovati u našim životima. Život mora biti plodan natapajućom rosom odozgor.
Zaključno
Vjerujem da imamo isksutvo razgovora s osobom koja svakodnevno svoju snagu crpi iz vrela Božje riječi. Osobe dotaknute prisutnošću Ljubljenoga zrače. Ugodno nam je biti u njihovoj prisutnosti. Ugodno nam je slušati kako govore. Imponiraju svojom šutnjom i nenametljivošću. Takve nas osobe ljube. Pokazuju da se umijeće slušanja ne može odvojiti od osobe. Osoba koja ljubi uvijek je usmjerena i na druge. Svjesna je da dimenzija ljubavi zahvaća sve dimenzije stvarnosti. Ljubav daje svemu smisao. Stoga umijeće slušanja bitno proizlazi iz umijeća ljubavi. Ovako shvaćeno umijeće slušanja nam otvara obzorja za ispravniji pristup osobi i riječi koju izgovara te nam se daju jasnije smjernice za nadvladavanje krize slušanja i ponovno otkrivanje tog zaboravljenog umijeća.
