Da bismo bili maleni, trebamo biti poput djece. Trebamo biti sluge ljudima oko sebe. Trebamo se predati za druge onakvi kakvi jesmo.
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz
Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše
im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen,
nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih:
»Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o
tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi
biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete,
postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete
primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji
mene posla.« (Mk 9, 30-37)
U nedjeljnim čitanjima pronalazimo podsjetnik na
malenost i žrtvu. Jedno s drugim neraskidivo vezano. Baš je Sin Božji istinski
pravednik o kojem se govori u prvom čitanju. I baš će njegova pravednost proći
i onaj posljednji test muke. Kako je to moguće? Po tko zna koji put prisjećam
se riječi o oplijeni samoga sebe…
Samo maleni mogu podnijeti žrtvu. Samo maleni mogu
uistinu služiti. No što to uopće znači biti malen? Potrebno je ovo pitanje
razmotriti u kontekstu svijeta u kojem se nalazimo. Treba nadići nekakve »pobožne« predodžbe, a
ipak ne treba baš puno komplicirati i filozofirati. Da bismo bili maleni,
trebamo biti poput djece. Trebamo biti sluge ljudima oko sebe. Trebamo se
predati za druge onakvi kakvi jesmo. Čini se da je potrebno odbaciti sebične
interese i želju za vlašću (makar bili na vlasti). Gotovo bih se usudio reći da
je potrebno posvetiti se. Posvetiti se Bogu. Poput Krista. Poput svetog Franje.
Možda je ovo prilika da se u godini posvećenog
života osvrnemo na konkretni izgled tog posvećenja. Naravno, Evanđelje poziva
na posvećenje sve vjernike, no razmislimo malo i o osobama posvećenog života.
Da li je uistinu moguće i danas svoj život Bogu posvetiti u zajednicama
posvećenog života? Možda se i danas sve svodi na borbu za vlast u trenutcima
kada mislimo da nas Gospodin ne čuje. Možda je danas više nego ikad zaboravljeno
što znači u Crkvi biti prvi: »Posljednji i
svima poslužitelj«. A kada se Bogu
i okrenemo, rđavo ištemo.
Nekada davno Franjo je osnovao Red manje braće.
Manje. Želio je biti manji od najmanjih i sluga slugama. Teško da je ikada bilo
većeg privida od toga. Jer baš je tako malen, ako ćemo kršćanstvo uzeti
zaozbiljno, bio najveći. Ta veličina je ipak bila teška, jer nije bila od ovog
svijeta. No, ni Franjo nije bio sasvim originalan, on je samo slijedio primjer
svoga Gospodina. Naravno, to jest istinska originalnost. Krist je svojim
životom, svojom mukom na križu i na kraju svojim uskrsnućem pokazao istinsku
veličinu malenosti.
Što nama danas ostaje? Ostaje nam valjda prilika da
i mi pokušamo biti maleni. Biti poslužitelji, za druge. I nitko nam ne brani da
to uistinu pokušamo u svome životu.
Baš sutra (tekst pišem u subotu 19. rujna 2015.
godine) će posljednji korak u prihvaćanju tog izazova, da bude manji, napraviti
jedan naš brat. Radujmo se jer dobivamo novog poslužitelja. I
nek' nam bude u molitvama da mirno i ustrajno ostane na putu malenosti i
služenja.
