Ono što diferencira Tomu od Petra i ostalih apostola jest činjenica da sv. Toma nije povjerovao Crkvi. Naime, Toma više nema na raspolaganju samo puke glasine, već njemu i okupljena zajednica predvođena Petrom tvrdi kako je vidjela živoga Krista. Tako nam ovaj evanđeoski odlomak govori o potrebi povjerenja u Crkvu. Možemo se zapitati koliko mi danas vjerujemo Učiteljstvu Crkve? Koliko poštujemo autoritet Petrova nasljednika? Pristupamo li sakramentima s dužnim poštovanjem? Uzdamo li se dovoljno u to da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska?
Iv 20, 19-31
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Evanđelje nam na Bijelu nedjelju (novokrštenici bi naime na današnji dan skidali bijele haljine koje bi dobili na krštenju tijekom vazmene noći) donosi dva događaja koja su se zbila u periodu od osam dana. Prva se zgoda odvija u večernjim satima uskršnjeg dana. Kao da možemo opipati atmosferu koja vlada u dvorani. Naime, Isus je pred njihovim očima umro te je bio pokopan, a sada se javljaju neke glasine da je viđen živ te da je grob prazan. Oni su zbunjeni, sumnjičavi, beznadni te zatvoreni u dvorani zbog straha od Velikog vijeća i naroda. Učenici se okupljaju u dvorani gdje su s Isusom posljednji put blagovali te tamo nastoje naći sigurnost, mir i utjehu. No, događa se nešto neočekivano, Isus nadilazi tu njihovu lažnu sigurnost i daje im svoj mir, pravi i istinski mir jer kako nadbiskup Fulton Sheen kaže: "Samo kada je nepravda grijeha prema Bogu bila ispravljena, mogla je postojati potvrda pravog mira." Kako tu ne vidjeti anticipaciju naših nedjeljnih sastanaka kada među nas pod prilikama kruha i vina dolazi živi Krist.
Kako bi se identificirao, Isus im najprije pokazuje svoje rane. One su njegova osobna iskaznica, one prema svetom Augustinu služe kako bi iscijelile srca onih koji sumnjaju. Time se također želi naglasiti ne samo da je Isus uskrsnuo tijelom, već da je uskrsnuo upravo onim istim tijelom koje je bilo mučeno, raspeto i pokopano no koje sada posjeduje nova svojstva uskrslog tijela pošto ono nije više u ovom prostoru i vremenu, nego se može na svoj način uprisutniti gdje i kada hoće (KKC 645). Ožiljci su dokaz borbe protiv grijeha i zla te nam jamče da je ljubav jača od smrti. Sheen navodi kako jedna stara legenda kaže da se Sotona ukazao jednom svecu i rekao: „Ja sam Krist“, ali ga je svetac razotkrio upitavši ga: „Gdje su ti oznake čavala?“. Naime, da smo mi oblikovali ideju o uskrslom Kristu, zasigurno ga nikada ne bismo prikazali sa znakovima i ostatcima sramote i agonije na zemlji. Božja je veličina u tome da unatoč svemu što je Krist proživio, On nije ogorčen niti ljut, On nije došao po osvetu, On koji bi prvi imao pravo uzvratiti za sve što su mu napravili, On daje mir. On učenicima ne želi izazvati osjećaj grižnje savjesti jer su ga napustili, već za njih ima samo riječi milosti i milosrđa.
Kao što Krist i danas među nas dolazi u fizičkom obliku tijekom nedjeljnih sastanaka, tako nam i preko svećenika upućuje riječi milosrđa te na nas izlijeva obilje milosti kroz sakrament ispovijedi. U ovom je biblijskom tekstu, dakle, pored aluzije na sakrament euharistije, izričito prisutan govor o sakramentu ispovijedi kojega Krist ustanovljuje dajući učenicima ovlast otpuštanja i zadržavanja grijeha koja je apostolskom sukcesijom danas dana biskupima te njihovim pomoćnicima, prezbiterima, preko sakramenta svetoga reda.
Krist je dahnuo u učenike i dao im Duha Svetoga te je tako anticipirao silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu. Kako se ne sjetiti vlastitog sakramenta Svete Potvrde kada smo i mi po rukama biskupa primili dar Duha Svetoga!? No Božja je Riječ tako neiscrpna i sveobuhvatna da se možemo referirati i na samo stvaranje čovjeka iz Knjige Postanka kada je Bog udahnuo u čovjeka dah života te je on postao živa duša (Post 2,7). Zaista možemo reći da je uskrsnuće novo stvaranje.
Iako mi je primarna intencija bila analizirati drugi dio teksta u kojem je glavni lik sveti Toma apostol, nametnula mi se kao misao vodilja ideja eklezijalnosti koja se provlači kroz ovu evanđeosku perikopu. Bit ću osoban te reći da su mi Petar i Toma najdraži apostoli, pošto obojica imaju svojih uspona i padova (jasno da se više s njima mogu poistovjetiti u njihovim padovima). No, zašto je jednoga povijest zapamtila kao „nevjernog“, a drugog kao „Stijenu“? Zanimljivo je primijetiti kako su obojica bili temperamentni i odriješiti, tako primjerice Toma na jednom mjestu predvodi apostole govoreći: „Hajdemo i mi da umremo s njime!“ (Iv 11,6), no ni Petar ne zaostaje u vjernosti Kristu i spremnosti da umre za njega kada na Posljednjoj večeri kaže: „Život ću svoj položiti za tebe!“ (Iv 13,37) No i jedan i drugi bili su i slabi. Poznato je kako će Petar zatajiti Krista tri puta, dok Toma neće razumjeti Kristov govor na Posljednjoj večeri o svom odlasku u nebo te će sumnjati u Kristovo uskrsnuće i tražiti opipljive dokaze. Konačno, i jedan i drugi dat će možda dvije najljepše vjeroispovijesti o Kristu, Toma je priznao: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20, 28) dok će Petar čvrsto reći: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." (Mt 16, 16) te će obojica zaista položiti svoje živote za Krista.
Svetog je Tomu povijest nepravedno zapamtila pod naslovom „nevjerni“ pošto se on nije razlikovao od ostalih učenika, dapače, možda je i bio hrabriji od njih pošto ga nije bilo u dvorani gdje su oni bili zatvoreni u strahu od Židova. Sveti Grgur Veliki to će prekrasno izreći riječima: „,Zar držite da se slučajno dogodilo što je taj odabrani učenik tada bio odsutan, i što je kasnije, došavši čuo, čuvši posumnjao, sumnjajući dotaknuo, dotičući povjerovao?“ Ono što diferencira Tomu od Petra i ostalih apostola jest činjenica da sv. Toma nije povjerovao Crkvi. Naime, Toma više nema na raspolaganju samo puke glasine, već njemu i okupljena zajednica predvođena Petrom tvrdi kako je vidjela živoga Krista. Tako nam ovaj evanđeoski odlomak govori o potrebi povjerenja u Crkvu. Možemo se zapitati koliko mi danas vjerujemo Učiteljstvu Crkve? Koliko poštujemo autoritet Petrova nasljednika? Pristupamo li sakramentima s dužnim poštovanjem? Uzdamo li se dovoljno u to da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska?
Toma se želi sam uvjeriti, on najprije nije bio s okupljenom zajednicom, a onda joj niti ne vjeruje, ne vjeruje Crkvi predvođenoj Petrom i zato je i ispao nevjeran, a ne zato što je postavljao pitanja. Ta i Marija je prilikom navještenja bila zbunjena, sumnjičava te je tražila od anđela pojašnjenja. Konačno, Toma je potvrdio svoju vjeru tako da je od svih učenika otišao najdalje šireći Crkvu diljem Indije koja je opstala sve do danas te se njezini članovi s ponosom nazivaju Tominim kršćanima. Po zagovoru sv. Tome, neka Gospodin blagoslovi svoju svetu Crkvu kako bi zajedno sa sv. Tomom, u njoj i po njoj mogli uskliknuti: „Gospodin moj i Bog moj!“.
