Pitam se: Odakle ti tolika ljubav? Kako da se ne raspadnem od tolike lavine milosrđa unatoč mojoj grešnosti i što Ti vidiš toliko dragocjeno u meni, a ja ne?
Mk 14, 1 – 15, 47
U onoj hladnoj večeri odigrala se potresna drama čovječanstva, jezovita tišina bila je suviše glasna, a zrak ispunjen mirisom krvi i znoja. To nije bila lijepa večer, tu zaista nema ničega simpatičnog i zabavnog. Bili su to sirovi i okrutni trenutci, a ljudsko je meso bilo jeftino.
Ovdje promatram sebe kako se kroz granje i putove obasjane mjesečinom približavam logoru gdje učenici spavaju, trideset srebrnika mi još uvijek zvekeću u džepu i podsjećaju na ugovor koji sam svojom slobodnom voljom potpisao i pristao na grijeh. Usne su mi hladne od friškoga zraka i traže poljubac koji će umjesto iskrenosti donijeti smrt. A tako je i bilo.
Te je žalosne večeri dijete diglo ruku na Oca, stvorenje na Stvoritelja, čovjek na Boga. Naučili smo griješiti bez straha od posljedica.
Moj grijeh je gladna zvijer s velikim apetitom, uvijek nezasitna, te još traži da zaštiti sebe, a okrivi Boga. Izdaja nije dovoljna, već je potrebna i osveta za neispunjene želje koje sam očekivao od Boga, no On ne odgovara. Politički mesija i izbavitelj od rimskoga sužanjstva bili su iluzija, molitve za tjelesno ozdravljenje ne funkcioniraju, bračni drug me ostavio kad je bilo najgore i nisam dobio posao iako sam „platio“ misu, dijete mi je umrlo, a ti Bože šutiš i skrivaš se… Zato zaslužuješ kaznu. Ne mogu te udariti i čupati komade brade kao oni vojnici, no mogu griješiti, i to jako dobro. Mogu ne ići na svetu Misu, mogu lagati, mogu napustiti Crkvu, mogu varati supruga i drogirati se, mogu se valjati u pornografiji do iznemoglosti i još štošta. Da, Bože, znaš da mogu puno toga, i Ti si tome kriv!
Dovodim te pred sud Isuse, jer moraš biti suđen zbog svoga nedjela, zbog pokušaja da me spasiš od grijeha i mene samoga. Konstantno mi želiš oteti ono što mi pripada, ono što je tako savršena okusa i mirisa. Kako si dosadan i jadan! Što ti Isuse uopće znaš o grijehu kada ga nikad nisi niti iskusio? Ako mrziš grijeh, sigurno mrziš i mene. U Bibliji piše da se ne smije mrziti, a ti me mrziš i osuđuješ. Za svoje licemjerje zaslužuješ smrt! Ne bilo kakvu smrt, već sporu, bolnu i jezivu. Neću biti miran dok te ne vidim u lokvi od tvoje vlastite krvi, bičevanog i izranjenog, okrunjenog trnjem i da visiš na križu.
To je, nažalost, ono što grijeh radi duši. Izopačuje i zamagljuje um kako bi joj ugasio svaku nadu u spasenje, te ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Pilat, politički sluga svoga vremena, istupa na trijem obasjan suncem. S desne strane stoji Krist, pravednik, koji je došao predati život za otkupljenje mnogih. S lijeve strane Baraba, zločinac, buntovnik i ubojica. Pilat se obraća svjetini: "Koga želite da vam pustim: Barabu ili Isusa?" Kako bih ja odgovorio na to pitanje da sam bio u sudnici toga Velikog petka ujutro? Ne mogu izmaći odgovoru govoreći da pitanje pripada prošlosti, jer ono je i sada aktualno kao i uvijek. Moja savjest je Pilatova sudnica. Svakoga dana, svakoga sata i minute Krist dolazi pred to sudište u obliku kreposti, poštenja i čistoće. Baraba dolazi kao grijeh, nepoštenje i nečistoća. Kad god izgovorim nedostojnu riječ, učinim nečasno djelo ili pristanem uza zlu misao, svaki put izgovorim: "Pusti mi Barabu." A izabrati Barabu znači raspeti Krista, Krista koji i mrtav govori. Isus se posljednji put uspinje na propovjedaonicu. Ovaj put to nije Petrova lađa, nisu ni galilejski brežuljci, već propovjedaonica križa. Kao i riječi koje će on s nje izreći, i sama će propovjedaonica govoriti do svršetka vremena.
Toga me je govora posebno strah, znam da sam učinio sve što je u mojoj moći da Te odvedem na križ i ubijem svojim grijesima, a Ti, Isuse, umjesto da me opsuješ i prokuneš, šaptom mi govoriš: „Opraštam ti jer ne znaš što činiš.“ Lako je podnijeti muku i smrt, ali ovoliku ljubav i praštanje… Preteško je. Pitam se: Odakle ti tolika ljubav? Kako da se ne raspadnem od tolike lavine milosrđa unatoč mojoj grešnosti i što Ti vidiš toliko dragocjeno u meni, a ja ne?
Isuse, nemam odgovora! Tko ga uopće ima? Jedino što želim jest poput Magdalene kleknuti i dopuzati do tvojih svetih nogu, kako bih tražio milost pokore i zadovoljštine svojih grijeha te se spasio u moru milosrđa i ljepoti Tvoje ljubavi.
