Koliko dugo možemo izdržati tišinu, šutnju, oluju, a da pritom ne zazovemo Božji glas, dok ga ne zamolimo da umiri more?
Mt 14, 22-33
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Glas tišine
La voce del silenzio. Naziv je to jedne talijanske skladbe, koja u trenutku svoga nastanka – 60te godine prošlog stoljeća - i nije ostvarila značajan uspjeh, ali se ipak kasnije našla na repertoaru velikih talijanskih izvođača. Prijevod te pjesme na hrvatski bi bio: Glas tišine. Iako na prvu zvuči neobično, naslov ove pjesme je pun značenje.
Tišina ili šutnja nisu jednoznačni pojmovi. Njihovo značenje ovisi od situacije do situacije. Imam dojam kako u današnjem društvu, koje je obilježeno bukom, mnoštvom riječi i apela, vlada negativno poimanje ovih pojmova. Tišina predstavlja odsutnost riječi, ali ona nije odsutnost govora. Tišina snažno progovara.
O tome nam govori današnje prvo čitanje. Evo Gospodin upravo prolazi! To je glas koji je u njemu došao proroku Iliji i koji ga je pozvao da prepozna Gospodina. Ilija je bio prorok, pronicljiv čovjek, i njegov primjer može i nama danas mnogo toga reći. On je izišao iz pećine u koju se bio sakrio i čekao Gospodinov prolazak. Zanimljivo je kako Gospodin nije bio u snazi olujnog vjetra, silnog vihora niti potresa, odnosno nije ga pronašao u buci i mnoštvu riječi već u šapatu laganog i blagog vihora. Neobično! Još se živo sjećam profesora Bože Lujića koji nam je tumačio ovaj tekst te jednog neobičnog načina na koji ga je moguće prevesti. Kako to navodi u svojoj knjizi, Starozavjetni proroci, šapat laganog i blagog lahora je moguće prevesti s: Glas tihe šutnje. U to vrijeme to je bila nova spoznaja o Bogu. Bog se više ne pojavljuje u prirodnim fenomenima, već u šutnji, u tišini koja snažno progovara čovjeku.
Kako neobično mjesto na kojem prepoznati Gospodina. On uvelike odudara od onoga kako mi pomamo Boga i gdje ga tražimo. Često ga tražimo u snazi, moći, megalomaniji, a Bog nam se skriva u jednostavnosti, samoći, tišini kroz koju nam progovara.
Mi često za molitvu kažemo kako je ona razgovor s Bogom. Međutim, zaboravljamo kako razgovor uključuje dvije osobe, a ne jednu. Mi smo ti koji vodimo glavnu riječ; pričamo i pričamo, umjesto da koji put dozvolimo Drugome da progovori. Molitva je dijalog, a ne monolog! Žalimo se na Božju šutnju, odsutnost njegove Riječi, zaboravljajući pritom kako mu upravo mi ne dopuštamo da nam progovori. Otkrivamo kako nam treba Ilijine pronicljivosti da ga prepoznamo.
Tišina - oluja
Vodeći seminare posta, molitve i šutnje u Međugorju, u susretu sa sudionicima, zapazio sam jednu stvar. Iako se može činiti kako je najteži dio seminara postiti pet dana o kruhu i vodi – ne jesti ništa - to ipak nije tako. Najteže je šutjeti. Ne progovoriti. Jedan od razloga, kako sam već spomenuo, je taj što živimo u društvu u kojem dominiraju riječi i riječi; u kojem je svatko pozvan nešto reći i komentirati te pritom zaboravimo slušati drugoga. Tako lako smetnemo da imamo jedna usta, a dva uha. To će reći: više slušati, a manje govoriti. To teško prihvaćamo.
U kršćanskoj tradiciji, šutnja, tišina je na vrijednosti i to je nešto što je svatko od nas pozvan iskusiti. S vremena na vrijeme je potrebno zastati i osluškivati. Osluškivati Drugoga, osluškivati sebe. Međutim, usudimo li se? Rečeno rječnikom današnjeg evanđelja, zašto tako svjesno ući u veliku oluju? Zašto ne ostati na sigurnosti lažnog kopna? Jedan stih gore spomenute pjesme kaže kako u trenucima tišine, „Božje odsutnosti“, na površinu izbijaju mnoge stvari, mnoge spoznaje o samima sebi, kojih ili nismo svjesni, ili ih nismo sebi željeli priznati. Mogli bismo reći: tu se događa susret sa samim sobom; tu otkrivamo stvarni „Ja“.
Moliti šutnjom, moliti, a da pri tom ne izgovorimo ni riječ i da ne osjetimo Božji glas s druge strane, Božji odgovor nije nimalo lako. Mi se bojimo šutljivog Boga i takvog molitvenog iskustva. Strah nas je njegove šutnje. U takvim trenucima osjećamo se napušteno, samo. Međutim, Bog i tako progovara. Tu nas zapravo kuša kao što je kušao vjeru učenika na Genezaretskom jezeru. Takvi trenuci, iako bolni, pomažu nam u izgradnji vjere i sazriejvanju.
Što čini Isus za vrijeme oluje? On je u osami, u molitvi. On se tako rado povlačio u osamu, u tišinu. Nije se bojao takvih trenutaka. Dapače, vrlo rado ih je birao. S nama je drugačije. Mi se bojimo odlučiti na taj korak, poput apostola, bojimo se otploviti na pučinu jezera i odvojiti se od lažne sigurnosti kopna. Ne želimo iskušati svoju vjeru, svoj odnos s Gospodinom. Draže nam je živjeti u lažnoj sigurnosti, nego vidjeti na čemu smo. Međutim, pravi moreplovci se poznaju tek onda kada nastanu valovi, kad se more uzburka.
Zalazeći u tišinu koja nam tako snažno progovara, mi svjesno ulazimo u veliku oluju. Važno je naglasiti kako pri tom nismo sami. Naš učitelj korača uz nas, no potrebno ga je prepoznati očima vjere. Pitanje je sljedeće. Koliko dugo možemo izdržati tišinu, šutnju, oluju, a da pritom ne zazovemo Božji glas, dok ga ne zamolimo da umiri more? Tu se kuša čvrstoća naša vjere, našeg odnosa s Bogom i odnosa sa samim sobom.
Ne bojmo se s vremena na vrijeme otisnuti od pučine i zaroniti u tišinu, u duboko more. Otkrijmo ljepotu takve molitve. Koliko god bila teška, njezino je iskustvo s druge strane oslobađajuće. Ono nas pročišćava.
