Jučer sam našao stvarno zanimljivo mjesto gdje sam pokušao malo razmišljati što staviti na ovaj papir i čime uništiti spokoj bjeline koja obuzima prazan list. Skele. Ni manje, ni više nego skele.
__________ piše: fra Željko
Na rođakovoj kući su te skele i malo sam se sjetio svojeg djetinjstva i žarke želje popeti se gdje je to ikako moguće.
Pa sam, iako namjeravajući samo provjeriti dokle su radovi stigli, ipak ostao tamo na skelama nekih pola sata. Nisam bio sa strane koja gleda na cestu. Nije mi stalo što će ljudi reći, ali ipak sam htio malo privatnosti i samoće te pokušati ne obazirati se na poglede ljudi koji prolaze. Dosta me njih i ne zna. Rijetko sam kući. I što biste vi rekli kada biste vidjeli nepoznatog tipa kako sjedi na susjedovim skelama i ne radi ništa? Eto, zato sam sjeo s druge strane. I pokušao razmišljati. I onda mi ispadne papuča. Pa sam pola vremena mislio mogu li sići niz skele i uzeti ju ili ću morati skroz okolo kuće i nagaziti na tko zna što dok se dočepam papuče koju je bura odnijela. Da ne bi mislili na moju papuču čitavo vrijeme dok budete čitali ove retke, reći ću vam da sam se na kraju odlučio sići niz skele. I nije bilo teško. Nekad je baš dobro biti visok. I evo vidite što se događa kad se čovjek zanese i koliko mjesta mi uzme u ovom narušavanju bjeline samo opisivanje gdje sam ja pokušavao misliti, a još nisam uopće ni spomenuo što je bilo predmetom moga razmišljanja. Ili je možda bolje posvetiti ove retke samo toj dotičnoj situaciji?
Volim jednostavnost. Nastojim u skladu s jednostavnošću organizirati život. Ljudi koji sa mnom žive posvjedočit će da mi to i ne ide baš najbolje. Nekad i sam sebe začudim otkud ovi reci. Pisati o sjedenju na skeli nije neka super egzotična tema, ali nitko ne može reći da nije tema. Pa stvarno, dođe čovjeku da se zapita: Je li sve u redu sa mnom? Pa to je samo skela. Onda se ja sjetim sv. oca Franje koji je u jednostavnim stvarima znao prepoznati Gospodinova djela, Njegova stvorenja, Njegove znakove. Ja ću za skelu samo reći da je bila k'o naručena za moj kratki odmor, za moj kratki bijeg iz ovoga čudnovatog svijeta, za moje uživanje u odmoru, za moje trenutke mira i spokoja. Šteta što nisam imao uza sebe laptop pa da to sve odmah zapišem, a ne tek danas. Uh… Povlačim ovo zadnje. Sreća što nisam imao uza sebe laptop. Ta teknika. Samo bi pokvarila trenutak. A ovako, nisam uza sebe imao čak ni sat. Ni mobitel. Ništa. Divota…
Nesigurni koraci isprva, pa zatim nešto smioniji. Grčevito držanje rukama za daske iznad, pa zatim malo opuštenije. Dok nisam sjeo. I uživao. Svatko, držim, treba trenutke za sebe. Nekad mi se čini da ih ja imam i previše, ali ne mogu si pomoći kad uvijek iznova uživam u njima. I svatko valjda ima neke svoja mjesta gdje ti trenutci najbolje dolaze do izražaja i gdje se čovjek najbolje opušta. Za nekoga je to planinarenje, za nekoga vožnja motorom, za nekoga trčanje, za nekoga ležanje u kadi, za nekoga šetnja po šumi, za nekoga skele. Od tolike trke, vreve i napetosti tokom čitave godine logično je da se čovjek zaželi malo odmora, opuštanja i hedonizma. Hoće li to biti sam na vrhu neke planine ili u masi na nekom koncertu ili utakmici, ovisi, naravno, o pojedincu. Ali tišina je na kraju opet ta od koje ne boli glava. Tišina je prožeta mirom. Možda samo zrikavci nastoje poremetiti tu tišinu. Ali u našoj Hercegovini ti zrikavci kao da su dio tišine. Oni joj ne smetaju. Ona ne smeta njima. Žive u nekakvoj simbiozi. I dan i noć cvrče. Upravo čitam dramu Kraljica Katarina Kosača fra Ante Marića (evo mu malo besplatne reklame). Tamo stalno Katarina spominje zrikavce. Oni su joj se usjekli u srce u rodnoj Hercegovini. Toliko se navikla na njih da joj je to bio jedan od većih strahova pred put u Bosnu: Hoće li tamo biti zrikavaca?
Zaželio sam se mira i tišine. Ovdje toga imam u izobilju. Bura koja je puhala jučer i zrikavci danas dio su tog mira i tišine. Barem što se mene tiče. Bez njih hercegovačka tišina ne bi bila ona prava. Takvu je poznajem. Takvoj joj se nadam kad dolazim kući. U takvoj tišini uživam. I sada dok pišem ove retke kroz prozor dopire ta nestvarna melodija koju narušavaju i kvare zvuci slova na tipkovnici koje udaram. Eto zašto su bolji olovka i papir. Ta teknika… Toliko pomogne i toliko je toga u stanju pokvariti…
Eto, ode bjelina i opet se ispuni ovim crnim znakovima koji žele nešto poručiti. Žele poručiti da je moguće i ljeti narušiti bjelinu. I da je moguće odmoriti se. Ugodan odmor! Uz zrikavce ili bez njih…
