Liturgija je poput igre koja ima svoja vlastita pravila i zakone. Podiže i gradi svoj vlastiti svijet koji vrijedi kad se u nju stupa i koji zapravo prestaje kad je igra okončana.
Bogu koji govori u svetoj euharistiji odgovaramo pjevanjem i molitvom, ali veće otajstvo koje nadilazi sve riječi poziva nas i na šutnju. Naravno, to mora biti ispunjena šutnja, a ne odsutnost govora i(li) akcije.
___________ piše: fra Dalibor
Od liturgije se očekuje da nam ponudi pozitivnu tišinu, u kojoj ćemo pronaći sami sebe i put do sebe – tišinu koja nije puka stanka u kojoj nas preplavljuje tisuću misli i želja nego povrat u sebe. Tišina bi nas trebala potaknuti na otkrivanje svoje biti. Šutnju, dakle, nije moguće učiniti ili narediti. Da bi šutnja bila plodonosna, ona ne smije biti akcijska stanka u slavlju nego produkt euharistijskog zbivanja.
Jedno je od rijetkih i još uvijek nepatvorenih utočišta svete tišine u euharistijskom slavlju šutnja za vrijeme pretvorbe posvećenih prilika. Pretvorba je trenutak velike Božje akcije za malog čovjeka. Ona usmjeruje naše srce prema otvorenim Nebesima. U tom trenutku svijet šuti i u toj se šutnji odvija dodir s Vječnim. Drugačije ne može ni biti nego da pred tim događajem padnemo na koljena i pozdravimo ga.
U posljednje se vrijeme pokušalo u liturgiju unijeti dva kratka perioda šutnje: kratka meditativna stanka nakon propovijedi te vrijeme nakon primanja svete pričesti kao mogućnost unutarnje sabranosti. No teorija je jedno, a praksa drugo.
Što se tiče prvog perioda šutnje, propovjednici svojim homilijama nerijetko ne ostavljaju ni vremena ni materijala za šutnju i promišljanje.
Što se tiče drugog: očito je problem u strpljivosti jer poslije pričesti mora pošto-poto uslijediti završetak misnog slavlja. Zar je euharistija ograničena vremenom? Dodajmo još i crkvene zborove koji poslije svete pričesti imaju neodoljivu potrebu izvesti cijeli glazbeni repertoar te od euharistijskog slavlja praviti privatne koncerte. Najprikladnija tišina i nutarnji razgovor s Gospodinom koji nam se darovao jest upravo ona nakon primanja svete pričesti te bi se koliko je to god to moguće trebalo ustrajati na šutnji. To je komunikativni proces bez kojeg vanjsko primanje sakramenta postaje običan obred te samim time i – neplodan.
Nedostatak šutnje i svete tišine u liturgiji je krivnja koliko predvoditelja misnog slavlja toliko i naroda Božjeg te svi zajedno stoga trebamo moliti Duha Svetoga da otvori naša nijema srca te nas nauči molitvom ispuniti tišinu.
___________ piše: fra Dalibor
Od liturgije se očekuje da nam ponudi pozitivnu tišinu, u kojoj ćemo pronaći sami sebe i put do sebe – tišinu koja nije puka stanka u kojoj nas preplavljuje tisuću misli i želja nego povrat u sebe. Tišina bi nas trebala potaknuti na otkrivanje svoje biti. Šutnju, dakle, nije moguće učiniti ili narediti. Da bi šutnja bila plodonosna, ona ne smije biti akcijska stanka u slavlju nego produkt euharistijskog zbivanja.
Jedno je od rijetkih i još uvijek nepatvorenih utočišta svete tišine u euharistijskom slavlju šutnja za vrijeme pretvorbe posvećenih prilika. Pretvorba je trenutak velike Božje akcije za malog čovjeka. Ona usmjeruje naše srce prema otvorenim Nebesima. U tom trenutku svijet šuti i u toj se šutnji odvija dodir s Vječnim. Drugačije ne može ni biti nego da pred tim događajem padnemo na koljena i pozdravimo ga.
U posljednje se vrijeme pokušalo u liturgiju unijeti dva kratka perioda šutnje: kratka meditativna stanka nakon propovijedi te vrijeme nakon primanja svete pričesti kao mogućnost unutarnje sabranosti. No teorija je jedno, a praksa drugo.
Što se tiče prvog perioda šutnje, propovjednici svojim homilijama nerijetko ne ostavljaju ni vremena ni materijala za šutnju i promišljanje.
Što se tiče drugog: očito je problem u strpljivosti jer poslije pričesti mora pošto-poto uslijediti završetak misnog slavlja. Zar je euharistija ograničena vremenom? Dodajmo još i crkvene zborove koji poslije svete pričesti imaju neodoljivu potrebu izvesti cijeli glazbeni repertoar te od euharistijskog slavlja praviti privatne koncerte. Najprikladnija tišina i nutarnji razgovor s Gospodinom koji nam se darovao jest upravo ona nakon primanja svete pričesti te bi se koliko je to god to moguće trebalo ustrajati na šutnji. To je komunikativni proces bez kojeg vanjsko primanje sakramenta postaje običan obred te samim time i – neplodan.
Nedostatak šutnje i svete tišine u liturgiji je krivnja koliko predvoditelja misnog slavlja toliko i naroda Božjeg te svi zajedno stoga trebamo moliti Duha Svetoga da otvori naša nijema srca te nas nauči molitvom ispuniti tišinu.
