Gladni, žedni, goli i bosi...

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam. (Iv 6,1-15)

Današnja čitanja imaju dva nosiva stupa: narod koji gladuje i Boga koji ga preko svojih poslanika hrani. S jedne strane, nama sasvim bliska i razumljiva situacija gladi, neimaštine i nemoći, a s druge strane stvarnost koja nas poziva da joj se povjerimo, da se u nju uzdamo, ali i stvarnost koja nam tako često izmiče – Bog.

Prvo, svoju glad, svoju slabost vidimo gdje god se okrenemo. Nitko od nas nije potpuno sit. Prije svega pred očima imamo glad bezbrojnih siromaha koja je glad u osnovnom smislu, nedostatak hrane. Za takve nigdje nema mjesta. Čak ih nazivamo Trećim svijetom. To su oni kojih se i papa Franjo tako često spominje. To je onaj višak u svijetu kapitalizma. No, iako je to osnovni oblik gladi, glad na tome ne staje. Postoje i druge vrste gladi. Glad za ljubavlju, pažnjom i – vjerujem prije svega – smislom i ispunjenjem. Druga vrsta gladi ne mimoilazi nikoga na svijetu i svi ju ponekad osjete. Neki je nikada ne prevladaju i ostaju u mraku odbačenosti, besmisla i praznine. Takvi ljudi su često dosegli vrhunce onoga što čovjek u današnjem svijetu može ostvariti, ali nešto im svejedno nedostaje. I dalje su gladni.

Drugo, religije, vjera i osobito Biblija i judeo-kršćanski pogled na svijet nas upućuju na to da postoji Netko tko će utažiti svaku glad. I onu za kruhom i onu druge vrste. Divni su iskazi povjerenja koje možemo pronaći i u današnjim starozavjetnim čitanjima. To je vjera židovskog naroda u Boga koji nikada ne ostavlja čovjeka koji vapi – gladnoga čovjeka. Međutim, poseban trenutak u ostvarivanju obećane utjehe koja dolazi od Boga jest pojavak Isusa Krista, Sina Božjega. On je svojim djelovanjem i svojom riječju odgovor na zazive gladnoga čovjeka. On uistinu siti gladne, tješi žalosne, ljubi odbačene, upućuje na Kraljevstvo kao smisao i ispunjenje. Isus Krist jest ključ utaživanja svake gladi čovječanstva kroz sva vremena. On svakoj hrani daje boju, okus i miris.

Mi koji se nazivamo njegovim učenicima trebamo biti ruke Krista hranitelja, tješitelja, blagoslivljatelja i spasitelja. Mi smo oni koji su danas tu da nahrane one koji su gladni kruha, ali i da nahrane sve one koji su gladni ljubavi, pažnje, smisla i ispunjenja. Kršćani koji su doduše također gladni, žedni, goli i bosi trebaju biti bliski Gospodinu i njime nahranjeni. Osobito u euharistijskom zajedništvu te onda zasititi gladne ovoga svijeta.

I jest će i preostat će...