Biti pod njegovim vodstvom znači biti uvijek na izvoru života i nikad ne oskudijevati...
U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. (Mk 6, 30-34)
Nakon neuspješnog propovijedanja u rodnom kraju, Isus obilazi okolna sela i propovijeda onima koji ga žele slušati. Zadaću propovijedanja konačno daje i svojim učenicima te oni po dvojica idu u okolne gradove i sela propovijedajući obraćenje, izgoneći zloduhe i ozdravljajući bolesne. Tu moć primili su od samoga Isusa primivši zadaću poslanja. Isus ih šalje, postaju njegovi poslanici, apostoli. (usp. Mk 6, 1-13) Nakon mnogih čudesa i uspjeha propovijedanja vraćaju se onome koji ih je poslao kako bi ga izvijestili o svemu što se događalo, o tome kako su činili i naučavali. Ovdje se krije velika pouka za sve one koji su primili službu naučavanja u Crkvi. No, nisu samo posvećeni službenici, svećenici i biskupi, primili tu zadaću. Tu smo zadaću primili svi u činu svoga krštenja, odnosno pritjelovljenja Kristu. Krštenjem smo postali dio njegova tijela i pozvani smo, kao udovi, slušati upute Glave kako bi cijelo tijelo skladno djelovalo. Biti ud i slušati upute znači biti manji i poslušan. To će reći, biti članom Crkve, Kristova tijela, znači biti sposoban slušati, primiti riječ i činiti onako kako Glava hoće. Ne činiti svoju volju, ne provoditi svoje zamisli, nego sprovoditi Božju volju u svojim životima.
Znati što Bog traži od svakoga od nas jako je teško. Stoga Isus i šalje svoje učenike u osamu kako bi se od navještaja i susreta s ljudima povukli u sebe, kako bi mogli osluhnuti Boga, primiti njegovu riječ i tu riječ drugima pronositi. Povratak u osamu također označava malenost jer čovjek nije sposoban vlastitim silama propovijedati i učiti druge. Potrebna mu je pomoć od Boga. Na kraju krajeva, njegova riječ i jest sadržaj navještaja pa se bez osamljenosti u Bogu ne može ni naviještati njegova riječ. To nam u ovome odlomku svjedoče apostoli koji se nakon plodna propovijedanja opet vraćaju Izvoru, onome od koga su potekli. Oni nam tim činom govore da se uvijek iznova trebamo vraćati Kristu koji je pravi pastir svojih vjernika. Kod njega je riječ, uputa, i uvijek se od njega treba tražiti blagoslov za novo poslanje. Isus je neiscrpni izvor Božje objave, a učenici su gladni riječi – Boga. Okusivši vodu s njegova izvora osjetili su blagostanje koje prati onoga koji se posve preda pod Božje vodstvo. (usp. Ps 23) Tako i narod, slušajući propovijedanje apostola i gledajući čuda koja su činili, traže ih želeći još primiti od njih. Žude za izvorom i prate korake apostola. Koliko je velika žudnja za Bogom govori nam i činjenica da su se ljudi strčali iz svih gradova i da su pretekli lađu u kojoj su bili Isus i učenici. Ljudi, izmoreni svakodnevnim životom i mnogim razočaranjima na području vjere, prepoznaju Krista kao onoga koji ima riječi života vječnoga. I unatoč razočaranjima, umoru i svakodnevnim poslovima, narod trči Bogu. Žeđ za Bogom ne čini da narod malakše, nego čini upravo suprotno – daje narodu snagu za trku života, za susret s Početnikom i Dovršiteljem naše vjere. (usp Heb 12, 2) I Isus ne ostavlja narod, ne okreće lađu u suprotnom smjeru kako bi se učenici odmorili od navještaja, nego nastupa on – Učitelj – i poučava ih mnogočemu. (usp. Mk, 6, 34) Ona slast koju je narod okusio u propovijedanju apostola svoju puninu dobiva upravo u Kristovom propovijedanju. Apostoli su propovijedali Riječ, a sada Riječ otkriva samu sebe. Tako nas evanđelist u ovome izvještaju uči kako je početak i dovršetak svakog navještaja upravo u Kristu. On daje poslanje i prati navještaj koji konačno vodi do njega, do samoga Boga.
Kako je već rečeno, ovome izvještaju prethodio je izvještaj o Isusovom neuspješnom propovijedanju u vlastitom kraju. Narod koji ga je poznavao nije se mogao poniziti i prihvatiti njegovu riječ. Nisu mogli postati manji i poslušni. Ostali su zatvoreni za riječ života. Ostali su žedni na izvoru života. Biti manji i poslušni čini nas sposobnima biti pod vodstvom Pastira. A biti pod njegovim vodstvom ne znači biti sputavan i omalovažavan. Biti pod njegovim vodstvom znači biti uvijek na izvoru života i nikad ne oskudijevati. Molimo Boga da nam dade milost malenosti kako bismo mogli biti u njegovom stadu i kako bismo neprestano slušali njegov glas koji nas poučava o mnogočemu.
