Kada bismo se pouzdali u providnost ne bismo viđali toliko nesretnih i zabrinutih lica, ne bi bilo toliko sukoba oko nas. Jednostavno – svijet bi bio drugačiji...
U ono vrijeme: Dozva
Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim
dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe,
ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju
haljina. I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete
odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite
prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.« Otišavši, propovijedali su
obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su
ozdravljali. (Mk 6, 7-13)
Mnogi od nas bi danas
mogli reći da se slanje apostola nas ne tiče te da mi s tim nemamo nikakve
veze. Moram odmah reći da smo tu u krivu. U čemu je razlika danas između nas i
apostola? Nema je. I mi danas imamo isto poslanje kao i apostoli. Da se primijetiti
da je pouzdanje u providnost ono što se od njih traži. Zar to i sve nas ne bi
riješilo mnogih briga? Kada bismo samo poslušali ono da se ne brinemo ni za
odjeću ni za hranu jer zna Otac naš što nam je potrebno prije negoli to
zaištemo – svijet bi bio drugačiji. Ne bi se na licima ljudi susretala samo
zabrinutost i nebriga za druge. Svi smo zauzeti samo svojim problemima i
nepotrebno gledamo u kazaljku nadajući se da će ovaj dan malo brže proći. No,
stvarnost je bitno drugačija. Vrijeme uvijek jednako teče. Mi smo ti koji smo
drugačiji.
Kada bismo se pouzdali
u providnost ne bismo viđali toliko nesretnih i zabrinutih lica, ne bi bilo
toliko sukoba oko nas. Jednostavno – svijet bi bio drugačiji. Kada bismo se
samo odvažili biti kršćani i pouzdati se u Gospodina ništa ne bi bilo isto. Zar
nije vrijedno truda povjerovati kako bismo imali bolji i mirniji svijet? Možda
vam neće biti jasno otkuda sigurnost da će pouzdanje u Gospodina biti dovoljno.
Jedan očiti primjer: sestre misionarke Ljubavi. Ono od čega one žive te
uzdržavaju prosjake, siromahe i odbačene jest samo providnost. Ništa drugo.
Kroz providnost Gospodin im pošalje za svaki dan dovoljno sredstava da se
pobrinu za svakoga koji od njih zatraži pomoć. Nemamo pravo onda reći da se
pouzdanje u Gospodina ne isplati. Ne samo da ćemo imati dovoljno za sebe nego
ćemo moći i s drugima dijeliti! A sve to na račun pouzdanja! Zašto se onda ne
odvažimo?
Kršćanin je danas
poslan živjeti u zajedništvu s drugima i, na neki način, provocirati zajednicu
oko sebe. Ne da će izazivati probleme nego će izazivati promjene u drugima
svojim načinom života. Znamo i sami kolika je snaga svjedočanstva kojeg vidimo
kod drugih ljudi. To na nas neupitno utječe. Tako i danas moramo provocirati
nebrigom kako ćemo neki dan preživjeti, kako ćemo neki problem riješiti i
slično – sve to moramo prepustiti Gospodinu. Pri tome ne mislim da onda možemo
samo sjediti i čekati da Gospodin sve odradi. Ne! Moramo učiniti ono što možemo
uz pouzdanje u Gospodina. Znači: potreban je trud i pouzdanje u Gospodina za
miran i radostan život. Jesmo li danas spremni prihvatiti taj izazov i biti
kršćani? Hoćemo li se odazvati na Kristov poziv i ne nositi na put ni kruh, ni
torbu, ni kese o pojasu, nego obuti sandale i krenuti na Put? Odluka je samo na
nama. Ljepši život koji od nas iziskuje puno više nam je tako blizu, ali jesmo
li ga spremni živjeti?
