I zato „Maranatha, Dođi Gospodine Isuse“, poklik iz prvih kršćanskih stoljeća, odzvanja i danas u ljudskim srcima, i danas plač djeteta iz Betlehema traži ljudske ruke da ga prigrle i ugriju, i danas betlehemsko djetešce traži ljubav čovjeka...
„Nit' čula nit' vidila“ Josipa, nađe se trudna i zbunjena. Zaručena s Josipom koji je pak još nije „poznao“, podrazumijevajući pod tim bračni čin, nađe se osjenjena Duhom Svetim i zače Božjeg Sina dok se Josip krio u sjenama betlehemskih zidina. Tražio je u njima razloge kako potajice otpustiti Mariju i tako se ne izvrgnuti javnoj sramoti. Ljudska logika, promišljanja, izlike, razlozi, projekcije, strategije itd. se razbijaju i podastiru pred silom logike Božjeg nauma. Tako je bilo i s Josipom i njegovim tokom života. No u čemu se logika Božjeg nauma očitovala i otkrila čovjeku, što je spona po kojoj se čovjek približuje Božjoj logici i ima udjela u njoj? Postoji samo jedno Ime nad svakim imenom koje je čovjeku otkrilo božansku logiku i koje, kako nam svjedoči „smisao“ prvog čitanja, nije trebalo nikakvog ljudskog razloga pojaviti se niti se pojavilo na ovom svijetu zbog toga što je to čovjek želio. Njegova pojava nije plod čovjekovih želja, projekcija, ciljeva.
On nije „evolucijska tekovina“, već plod njegove ljubavi prema čovjeku. U tom duhu je i franjevačka skolastičko–teološka misao 13. stoljeća bila opreka tadašnjem shvaćanju kako je Isus došao na zemlju zbog čovjekove grješnosti, nego je radije naglašavala da bi Bog došao i da čovjek uopće nije sagriješio. Bog dolazi iz ljubavi prema čovjeku. Ljubav je njegov pristup čovjeku i za krajnji cilj ima čovjeka dovesti u vezu sa sobom. Grijeh, iako univerzalan i nijedno ga ljudsko biće ne mimoilazi, ima neke odlike čovjeka koji griješi i čini taj grijeh. Tako se zatvara u sebe i postaje trula stvar kojoj nasuprot stoji plod Božje ljubavi prema čovjeku - Isus Krist koji prilazi svakom čovjeku i ta ljubav postaje univerzalna. Božja ljubav nije predodređena za pojedince. Ona nije rezervirana, kao mnoge stvari današnjeg vremena, za podobne, elitu, nedodirljivu „kremu“ društva. Štoviše, betlehemska štalica i slama opreka su svakoj ugodi povlaštenih. Bog prilazi i bogatom i siromašnom, sposobnom i nesposobnom, pametnom i manje pametnom, radniku i neradniku, apsolutno svakom čovjeku. Držati svoj rad, pamet, sposobnost, bogatstvo i drugo kao vrijednosti prema kojima Bog voli čovjeka, imalo bi obilježja blasfemije…
Svaki čovjek, upravo zato što je čovjek, ima za sebe rezerviranu Božju ljubav koja je, kako i Evanđelje kaže, došla spasiti svijet od grijeha. Bogovi antičkih naroda i religija su daleko od čovjeka, a Bog kršćanstva se utjelovljuje i čovjeku postaje tako blizu da ga može čak i ubiti. On postaje toliko bliz čovjeku da traži njegovu zaštitu u hladnoj noći. On je Emanuel – Bog s nama. I sve je ovo sadržaj Josipovog sna, a ponekad i san nas ljudi. „Bog postaje čovjekom“ je danas prazna rečenica koju se olako shvaća. Štoviše, ušla je u razred floskula (ispraznica). Božje Utjelovljenje danas je nepoznato manifestacijama koje nagrđuju dostojanstvo čovjeka. Ubijaju ne samo Boga, već i čovjeka i tako iz godine u godinu, a mi ljudi postajemo sve gluplji i letimo za ponudama tih manifestacija kao da će riješiti sve naše probleme i osloboditi nas od patnja ovog svijeta, a neće, ne žele i ne mogu pridodati pedlja našem životu. Božja ljubav pak nudi čovjeku mogućnost i zaista se danas čini da ne postoji alternativa Božjoj poruci koja osigurava dostojanstvo čovjeku. U Božjem Utjelovljenju dostojanstvo je zagarantirano svakom čovjeku, a njemu samom u tom činu, prema ljudskoj logici, pogaženo je svako dostojanstvo i pravo. I tako mi se čini da Božić ima za cilj šokirati čovjeka, probuditi iz „Josipovog sna“ i osvijestiti otajstvo Božjeg utjelovljenja, dostojanstvo čovjeka, vrijednosti koje su u ovaj svijet ušle po kršćanstvu, žrtvu djetešca koje je svakom čovjeku zagarantiralo dostojanstvo.
Sav Božić je samo lipa priča za mazanje očiju ukoliko se ne dogodi rođenje Isusa u ljudskom srcu. Može se Božić slaviti tisuće i tisuće puta, no dok čovjek Isusa ne prigrli kao Josip Mariju, sve je smisloprazno, i badava sav raskoš lampica i svjetala koja neće upaliti čovjeka da ide na pravi put. I tu se sudaraju naše ljudske logike s Božjom logikom i zatiru potonju. Naše logike su sebične, zatvorene, skučene i nerijetko gaženje tuđeg dostojanstva, dok s druge strane stoji Božja logika ljubavi, sebedarja, nesebičnosti, suosjećanja i čuvanja drugog. I zato „Maranatha, Dođi Gospodine Isuse“, poklik iz prvih kršćanskih stoljeća, odzvanja i danas u ljudskim srcima, i danas plač djeteta iz Betlehema traži ljudske ruke da ga prigrle i ugriju, i danas betlehemsko djetešce traži ljubav čovjeka...
