Naš fra Antonio - trenutno na studiju u Chicagu - donosi nam priču jednoga franjevca kapucina, Michaela Josepha, o njegovom životnom putu, odlasku od Boga i vraćanju Bogu preko Njegova milosrđa i ljubavi
Sjećam se jednog od naših prvih susreta. Sjedio je u lijevom stražnjem kutu predavaonice s nekoliko naših zajedničkih kolega koje sam ja već otprije poznavao. To je i bio razlog da sam, između toliko slobodnih stolova i mjesta, izabrao baš ovaj kutak predavaonice. Toga dana smo se po prvi put službeno upoznali. Nosio je prepoznatljivi i meni tako dragi kapucinski habit koji mu je lijepo pristajao. Ostavljao je dojam fratra. Nisam ni slutio koliko je istinit bio taj prvi dojam. U tjednima koji su uslijedili bolje smo se upoznali. Oduševila me bistrina njegovih misli, spremnost da kaže istinu i onda kada to nije popularno, otvorenost prema svima i nadasve blagost i jednostavnost. Slutio sam da iza svega ovoga mora postojati neka puno dublja priča, puno dublje iskustvo, ali nisam slutio koliko i kakvo iskustvo. Ovo što donosim je priča o mome prijatelju i bratu MJ-u, skraćeno od Michael Joseph. On srećom ne razumije hrvatski pa neće znati što sam napisao u uvodu ovoga teksta, jer da zna sigurno bi me, u svojoj jednostavnosti, natjerao da to promijenim. Ovo je priča o čovjeku koji je živeći daleko od sebe i od Boga bio na dnu, a onda se vratio. Ovo je priča o izvanrednoj roditeljskoj ljubavi; priča o snovima i padovima, o čežnjama i lutanjima. I povrh svega, ovo je priča o beskrajnoj dobroti i milosrđu Božjemu.
„Odrastao sam u siromašnom kvartu u gradu Sacramentu u Kaliforniji. Unatoč činjenici da smo bili siromašni, moji su roditelji učinili sve da nas zaštite od svega onoga što takva naselja nose sa sobom. Bili smo sretni. Moji su roditelji odgojeni u Luteranskoj zajednici tako da smo mi uvijek nedjeljom pohađali crkvu te sam još kao dječačić stvorio odnos sa Kristom“ – započinje svoju priču MJ. „Pred kraj moje osnovne škole moji su se roditelji obratili na katoličanstvo. To je bilo vrijeme kada ići u crkvu nije bila najvažnija stvar mojega tinejdžerskoga života tako da je njihova odluka mene uvelike zbunila. Tih godina sam napustio Crkvu i bilo koji oblik organizirane religije za mene je bio neprihvatljiv sve do moje 23. godine života, kada sam započeo svoj povratak u Crkvu.“
Gotovo 10 godina MJ je živio daleko od bilo kakvog oblika vjerskoga života. Poznajući njegovu priču, ja ga ponovno vraćam u prve godine toga nemirnoga desetljeća koje je uvelike oblikovalo ono što je moj prijatelj danas. MJ je gotovo dvije godine svojega života proveo kao beskućnik na ulicama grada Portlanda, u američkoj saveznoj državi Oregon. Priča mi o tome kako je sve počelo: „Sa 16 godina započeo sam karijeru fotografa, slijedeći stope svojega oca koji je u to vrijeme uspio izgraditi uspješan posao u foto-industriji. Tih godina, za vrijeme srednje škole, počeo sam konzumirati i alkohol te neke lake droge. Nakon završetka srednje škole moj je posao krenuo cvasti tako da sam imao dosta novca te sam si mogao priuštiti i skuplje droge, tako da je taj način života postao moj habitus. Sve me to dovelo do teške ovisnosti o heroinu tako da je i moj otac bio prisiljen otpustiti me iz firme. Sljedećih 6 mjeseci radio sam naporno, ali nisam mogao zaraditi dovoljno za moje potrebe za drogom. Uskoro nakon toga postao sam beskućnik; jedan od mnogih na ulicama Portlanda.“
Na trenutak zastajem i, unatoč činjenici da poznajem priču, dajem si malo prostora za apsorbiranje svega ovoga što je moj prijatelj izrekao u posljednjih nekoliko rečenica. Teško mi je zamisliti bol njegova oca koji je morao otpustiti svoga vlastitoga sina iz svoje vlastite tvrtke. Još mi je teže zamisliti ovoga dragoga momka kao beskućnika koji luta okolo u potrazi za suosjećanjem. Pitam se koliko je naših ulica ispunjeno baš takvim ljudima. Pitam ga što je bila kap koja je prelila čašu, što je ono što ga je potaknulo na promjenu života. Njegov odgovor otkriva svu dubinu Božjega Milosrđa prema onome koji iskreno vapi.
„Znaš – započinje svoj odgovor MJ – došla mi je muka od sve te muke u mojemu životu. Već sam tada pokrao sve koje sam znao, uključujući svoju obitelj, te više nisam imao koga uznemiravati. Bio sam toliko ovisan o heroinu da sam svaki dan trebao više i više. To je bilo najstrašnije. I tako jedne večeri, u rijetkome trenutku bistrine, krenuo sam jednostavno moliti; i to jedinu molitvu koje sam se sjećao. Moleći Oče naš pod betonskim mostom onesvijestio sam se i sljedeće čega se sjećam je da sam ujutro skupio sve kovanice koje sam imao i nazvao svojega oca. Prošlo je više od dvije godine kako se nisam javio svojim roditeljima i oni su bili sigurni da sam već mrtav. Ja pak nisam ni znao da su se oni odselili u grad Milwaukee, na drugi kraj zemlje. Moj tata je odgovorio na moj poziv i već sljedećega jutra sam bio na avionu za Milwaukee. Moji mama i tata su spasili moj život iskazavši mi neizmjerno milosrđe.”
Dok slušam ove njegove riječi opet mi iznova postaje jasnije odakle njemu sva ona širina govora, misli i spoznaje; u trenutcima dok se na predavanjima borimo sa teškim temama poput prostitucije, ovisnosti, siromaštva, i našeg kršćanskoga odgovora na sve ove stvarnosti koje nas okružuju. Uviđam koliko je potrebno u naše teološke i akademske rasprave unijeti iskustvo da naše riječi ne bi bile, parafrazirajući jednoga poznatoga teologa, odgovori na pitanja koje nitko ne postavlja, nego odgovori na stvarne muke, probleme i patnje svijeta.
MJ pomalo usmjeruje svoju priču prema ovome sadašnjemu trenutku. Vrlo često, dok govori, spominje sakramentalni život, duhovnost koja iz toga izvire te svetoga Franju Asiškoga, koji je i za njega kao fratra kapucina veliko nadahnuće i izazov. Pitam ga upravo o tim dimenzijama njegova života u vjeri. Što je to što je dovelo bivšega ovisnika i beskućnika do redovništva u Katoličkoj Crkvi?
„Kada sam dopustio roditeljima da me povedu na moju prvu svetu misu nakon povratka doma, susreo sam Isusa u Euharistiji na osobito snažan način. U to vrijeme bio sam čovjek slomljen grijehom i u trenutku kada je svećenik izgovorio riječi: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta, po prvi put sam osjetio da će sve biti u redu – priča mi moj sugovornik i nastavlja: Ubrzo nakon toga susreo sam uistinu hrabroga svećenika koji me je ispovjedio. Ta je ispovijed trajala duže od 6 sati. Jadni čovjek! Nakon te moje prve ispovijedi, osjećao sam se podignutim, osjetio sam da mi se vratilo moje dostojanstvo. Neopisivo iskustvo. Euharistija i ispovijed su zaista dva nevjerojatna izvora milosrđa na koja se moramo često vraćati. Mene osobno uvijek iznova iznenadi Božja poniznost koja se očituje u tim sakramentima.”
Dok on govori, drago mi ga je slušati. Želim čuti još pa ga pitam o njegovom osobnom odnosu s Isusom. Na trenutak zastaje pa nastavlja jako odlučno: „Za mene je Isus stvarno ona Riječ koja je postala Tijelom. Savršen dar poniznoga Boga. Božje umjetničko djelo par excellence. U Isusu otkrivam najdublju Božju želju da uđe u odnos s nama. Isus me poziva da trajno postajem što sličniji njemu te mi se otkriva u sakramentima, u molitvenom životu i osobito u licima i životima siromaha s kojima imam povlasticu raditi svakoga dana.” I uistinu, fra MJ, zajedno sa svojom franjevačkom subraćom, je vrlo prisutan među tolikim siromašnima na zapadnome dijelu grada Chicaga. Radi se većinom o stanovništvu koje je podrijetlom iz Latinske Amerike, slabo educiranome i stoga izloženo različitim vrstama zala. Fratri pak u tome kompliciranome svijetu čine jednu veliku stvar: okupljaju mlade, nude prigodu za obrazovanje, druženje, molitvu i razgovor. Za one najsiromašnije imaju i tzv. Bread Truck, kamp kućicu kojom obilaze beskućnike dijeleći im makar jedan topli obrok svakoga dana. Tu su za one koji su na periferijama društva i daju im nadu, pokazujući im da može biti i bolje. MJ govori nekoliko riječi i o tom pozivu Crkvu te svjedoči kako mu je blisko ono o čemu Sveti Otac tako često govori: „Papa Franjo nas s pravom poziva da izađemo i uprljamo ruke služeći, a ne da ostajemo zaključani u svojim sakristijama, dok svijet srlja u ludilo. Ići i susretati ljude na periferijama znači da smo spremni, unatoč osobnim ili zajedničkim strahovima, susretati ljude u zbrkama njihovoga života, pomažući im zaliječiti rane. To je poziv kojim smo obilježeni na dan svojega krštenja i to mora biti poziv Crkve u našemu svijetu.”
A sveti Franjo? Kako se on uklopio u sve to? – čini mi se tako logičnim postaviti ovo pitanje. Odgovor je jednako odlučan: „Uf! Vrlo mi je teško, a to mi se stalno događa, da moram ljudima tumačiti da je sveti Franjo puno više od pjevača pticama. Kada sam započeo ozbiljno promišljati o redovništvu, susreo sam Franju i oduševio se njime. I to oduševljenje traje. Čini mi se da je Franjo dotaknuo nešto duboko iskonsko u ljudskome iskustvu. To ga je dovelo do toga da je mogao nesebično ući u odnos sa svima i svime. On je bio radikalan. Bio je grješnik koji nije prestajao raditi na svome obraćenju. Da je živ danas, on bi možda bio jedan od onih ljudi koji na raskrižjima viču, a mi ih izbjegavamo. On je bio čovjek jasne usmjerenosti na Krista. Siromašni i ponizni Krist ga je toliko nadahnuo te je i on mogao ostaviti sve.“ Primijetio sam da MJ, dok govori o svetome Franji, govori tako zamišljeno, pomalo pjesnički, gotovo kao da sanja. To je valjda znak i snaga Franjina nadahnuća: biti uvijek između neba i zemlje. Stremiti prema nebu znajući da je ono cilj, ali koračati zemljom preobražavajući je ne riječima, nego vlastitim primjerom.
U posljednje vrijeme često sam primjećivao kako krajnosti privlače ljude. Tako se onda i u Crkvi sve češće govori o sukobu među samoprozvanim progresivcima i samoprozvanim tradicionalistima. U Crkvi u Sjedinjenim Američkim Državama to je još i primjetnije. I jedni i drugi, prema mome sudu, promašili su bit. U dinamici akcija i reakcija, vrlo često se zaboravi da uz milosrđe postoji i istina, da je opomena ponekad najbolji način za pokazati to milosrđe; i s druge strane, da je najveći mogući zakon i najveća istina upravo ljubav. Kada MJ govori kod njega milosrđe i istina nisu suprotstavljeni. Pitam ga o odnosu ovoga dvoga. „Istina i milosrđe nisu u sukobu“ – započinje vrlo jasno, kao da je i sam mislio o ovome dugo. „Božji puti nisu naši puti; Božje misli su iznad naših misli. Božje milosrđe, Pravda i Istina su jedno u Bogu. Mi ljudi pak često miješamo ove stvarnosti. Naš ranjeni svijet je znak i posljedica istočnoga grijeha, ali i podsjetnik da smo mi stvoreni za nešto više. Pozvani smo uroniti u Božje milosrđe i istinu te onda djelovati tako da po našoj ljubavi jednih prema drugima svijet bude preobražen. Ne zaboravimo da mi sami kao kršćani-katolici moramo biti proročki znak svijetu.“
Tako smo se opet vratili na pitanje duhovnosti. Pitam ga o njegovoj duhovnosti. Priznajem mu da mi se on čini, s jedne strane, kao osoba duboko uronjena u vjeru te računa s iznenađenjima, a s druge strane, kao čovjek koji je jako realističan, koji u životu vjere ne dramatizira, nego je objema nogama na zemlji. Smije se na ove moje riječi i zahvaljuje mi. Zatim odgovara: „Volim misliti da je moja duhovnost duboka, ili bolje rečeno, trudim se da tako bude. Moj život kao fratra kapucina daje mi neke alate i mogućnosti da to bude tako. U isto vrijeme, ja sam ranjeno ljudsko biće. Volim kazati kako većinu dana potrošim posrćući dok slijedim stope svetoga Franje, koji je pak posrtao slijedeći Isusa. Nemojmo uzimati sebe preozbiljno pa da zaboravimo da je ovaj život, osim što je težak, i zabavan te da smo mi uronjeni u prekrasnu avanturu. Ja nisam svetac, ali trudim se činiti najbolje s onim što mi Bog daje. Ostati ponizan i zahvalan je jako teško, ali je i jedini način da uspiješ u ovome životu zavrijediti onaj vječni.”
Kao i uvijek dok govori o svojemu životnome iskustvu, vrijeme provedeno s MJ se ne mjeri minutama i satima, nego trenutcima u kojima je Bog na osobit način progovorio mome srcu. Kada sam prvi put čuo cijelu njegovu priču, pomislio sam: Ovo je nešto što trebam podijeliti s ljudima! Ova je priča tako duboka, tako životna i nadahnjujuća. Ona je gotovo biblijska. Čini mi se da bi se tako lako uklopila u evanđelja. Nije mi bio cilj kanonizirati ovoga čovjeka, nego izreći na neki način taj kontrast koji se u njegovome životu tako jasno vidi; kontrast života koji je življen s Bogom i koji je življen daleko od njega. Ova me priča podsjeća da Bog računa i s mojom slabošću, da Bog želi da mu predam i svoj grijeh, ako je to jedino što imam. Nadam se da će i sve vas do kojih, po Božjoj Providnosti, ove riječi dođu nadahnuti snaga ove poruke, svjedočanstvo Božje blizine u ljudskoj udaljenosti. Neka bude na slavu Božju!
Završnu poruku ostavljam pak mome sugovorniku: „I Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama! (Iv 1, 14) Bog nas voli bez mjere. Ovaj stvoreni svijet je dobar i ljudi su stvoreni dobri. Ponekad nam je tako teško vidjeti tu stvarnost, ali kad se sjetim da je Bog postao čovjekom uzevši našu ljudskost, to me podsjeti da postoji ovaj drugačiji način kako živjeti. I ne zaboravi: Bog je strpljiv! A ti voli siromašne i voli sama sebe!“
