Crkva nas blagdanom svetog Ivana apostola potiče da već sada, dok slavimo Božić, svoje oči i svoja srca upravimo prema onoj konačnoj pobjedi koju za nas Krist izvojeva u Uskrsu, pobjedi nad grijehom i smrću, pobjedi rade koje je on i došao u betlehemskoj štalici.
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. (Iv 20, 1-8)
Blagdan Ljubljenog Učenika. Kroz dvije tisuće godina kršćanske povijesti samo je jedan lik iz plejade svih onih velikana duha zaslužio nositi to ime Ljubljenog Učenika: sveti Ivan Apostol. Kada je to već tako, onda je moralo i biti da njegov blagdan slavimo ni manje ni više nego u ovim svetim Božićnim danima, u Božićnoj osmini. I dok se utječemo moćnome zagovoru Ljubljenoga Učenika, želimo poput njega nasloniti svoje srce na Gospodinove grudi i oćutit taj otkucaj Gospodinova Srca. I ako malo bolje poslušamo zvuk toga otkucaja, čuti ćemo ni manje ni više nego Riječ Božju koju Crkva pred nas stavlja danas.
Zora je Trećega Dana. Marija Magdalena ide na grob vrlo vjerojatno kako bi izvršila još jedan u nizu židovskih običaja koji se vežu za ukop. Marija dođe na grob, pomalo i zamišljena i tužna, možda i razočarana, jer Onaj u koga su ona i toliki oko nje polagali sve svoje nade, sada mrtav leži u grobu. Međutim, na grobu umjesto mrtvaca dočeka je iznenađenje. Grobni humak je odvaljen, a tijela Gospodinova nema. Sada više Marija nije ona koja razočarano i tužno ide prema grobu, nego ona trči, hiti natrag u grad kazati Petru i drugim učenicima što se dogodilo. Vidimo u ovoj stvarnosti Marijine žurbe da podijeli vijest s drugima tračak vjere. Marija se duboko u sebi nada da je ovo ostvarenje svega onoga što je Isus o sebi govorio dok je kročio zemljom, propovijedajući Kraljevstvo nebesko. Otkriva nam se ovdje narav vjere. Vjera nikad nije gotova stvarnost. Mi u vjeri ili napredujemo ili nazadujemo. Vjeru je lako potisnuti, možda i izgubiti, ako se ne hranimo onime što vjeru jača. S druge strane, vjera u nama ima priliku biti probuđena kada, poput Marije, činimo ono što je naš vjerski običaj, iako se nama ponekada čini da je to samo izraz tradicije, bez dubine vjerničkoga iskustva
I kada za to što se zbilo na grobu doznaše Petar i Ivan i njihova je reakcija ista. I njih probuđena vjera tjera te hite na grob kako bi se uvjerili u istinitost onoga o čemu Marija govori. Međutim, Petar i Ivan nisu u istoj situaciji. Dok je Petar čovjek već u godinama, Ivan je mladić, moglo bi se reći i gotovo dječak. On je naravno stigao prvi, ali nije ušao u grob dok nije došao Petar. Vidimo ovdje bitno obilježje naše kršćanske vjere. Iako je Ivan mogao ući prvi, on pušta Petra da to učini. Tako je od početka bitno obilježje kršćanstva ta slojevitost odnosa, gdje onaj koji je prvi među jednakima u služenju svetih otajstava istovremeno je pozvan biti i onaj koji na sebi nosi odgovornost odluka.
I Ivan uđe i povjerova. U ovim Božićnim danima pomalo nam možda biva i neobičnim da Crkva u liturgiji dana pred nas stavlja uskrsno evanđelje. No, ako samo malo bolje promislimo, postaje nam jasno da to itekako ima smisla. Naime, na taj se način povezuje cjelokupno Otajstvo Isusa Krista i Otajstvo našega spasenja. Crkva nas potiče da već sada, dok slavimo Božić, svoje oči i svoja srca upravimo prema onoj konačnoj pobjedi koju za nas Krist izvojeva u Uskrsu, pobjedi nad grijehom i smrću, pobjedi rade koje je on i došao u betlehemskoj štalici.
Otvorimo, dakle, svoja srca, da poput svetoga Ivana i mi osjetimo da smo ljubljeni učenici te povjerujemo Božjoj spasiteljskoj ljubavi.
