Uoči svetkovine Bezgrešnog Začeća BDM, zaštitnice naše crkve, razgovarali smo s fra Miljenkom Štekom - provincijalom naše Hercegovačke franjevačke provincije - koji će na dan svetkovine predslaviti svečano misno slavlje
Poštovani oče provincijale fra Miljenko, srdačno Vas pozdravljamo. Možete li nam, za početak, reći nešto ukratko o sebi i o svom franjevačkom i svećeničkom putu?
- I ja vas i čitatelje od srca pozdravljam, te vama i svima koji ovo čitaju želim da Gospodin udijeli svoj mir!
Ovo prvo pitanje, uvijek mi je i najteže pitanje. Zašto? Jer je to čitavi neki svijet odnosa, doživljaja i ishodišta u poticajima Božjim i odgovorima našim. Tako je, rekao bih, snop toga pozivnog milosnog svjetla obasjavao i moj put i usmjerio ga u onaj čas i u one okolnosti kad je trebalo donijeti odluku. Sve ovo sa sobom je nosilo mnogo promišljanja, domišljanja i molitve, jer, kako je negdje netko za zvanje rekao, ono se uvijek rađa u zoni nekoga nemirnog vremena. Ukratko, s odmakom ovih godina, imam dojam da je moje zvanje bilo usađeno u moje srce i život otpočetka. Zato i nemam nekoga posebnog velikog trenutka za istaknuti. Mnoštvo je tih nekih malih, neznatnih trenutaka koji su širem čitateljstvu doista nebitni. Uglavnom, svećenik sam i franjevac i neizmjerno volim svoje redovničko i svećeničko zvanje.
Na tom Vašem putu, hodu s Gospodinom, jedna je od etapa bila i ona provedena ovdje, u Dubravi, kada ste obavljali službu odgajatelja bogoslova. Kako je to vrijeme provedeno ovdje ostavilo utjecaja na Vas? Je li to razdoblje, provedeno u službi formacije, djelovalo i na Vas formacijski? Koja bi, po Vašem sudu, bila glavna obilježja cjelovite formacije jednog franjevca u konkretnom povijesnom trenutku?
- Nije bilo jednostavno prihvatiti tu ulogu i tu odgovornost. Danas sam Bogu neizmjerno zahvalan na tome i vremenu i iskustvu. A formacija je bila obostrana, naravno, u različitim ulogama. Jer je življenje posvećenoga života obilježeno trajnim hodom formacije, od doba početne do svršetka života svakoga od nas. Kad pitate za glavna obilježja formacije, onda su ona za nas franjevce okvirno u primjeru života svetoga Franje. Iz njegova iskustva franjevci su prigrlili formacijski okvir koji nazivamo „forma minorum“. A to znači živjeti u duhu molitve i pobožnosti, živjeti u bratskome zajedništvu svjedočeći život pokore i malenosti. Okolnosti se, naravno, mijenjaju, ali bit, taj duh treba ostati u svim vremenima i mjestima. A gledano konkretno u početnu formaciju, držim da je temeljni cilj pomoći bratu, koji je na početnome putu, da sve više sam postaje protagonist vlastitoga rasta u duhu našega Pravila – željeti iznad svega imati duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje. Sve to kako bi sutra, u prijelomnome trenutku, svim srcem i slobodno mogao reći poput Franje u Porcijunkuli: Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim izvršavati svim srcem!
Ovoga puta ovdje dolazite o svetkovini Bezgrješnog Začeća BDM, kojoj su posvećeni naš samostan i naša crkva. Što bi Marija, ona koja je bez grijeha, čista, trebala predstavljati nama vjernicima u ovom vremenu kada se grijeh toliko relativizira? Što mislite, kakvu bi ulogu Marija trebala imati za kršćane koji se trude prepoznati i nadvladati grijeh koji razdire ovaj svijet?
- Mariološki nauk nakon Drugoga vatikanskog sabora osvijetlio je Marijino mjesto u povijesti spasenja i objasnio njezinu kristološku, pneumatološku i ekleziološku dimenziju. Papa Pavao VI. u Marialis cultus (1974.) daje vrlo jasne smjernice za zdravu pobožnost prema Gospi. A sv. Ivan Pavao II. preko enciklike Redemptoris Mater (1987.) upućuje nas na Mariju koja i u našoj današnjici djeluje u životu Crkve snagom Duha Svetoga.
Rekao bih da je na ovome tragu i naše franjevaštvo od svojih početaka. Sv. Bonaventura na nekoliko mjesta ističe koliko je uporno sv. Franjo molio da se Majka Božja udostoji biti njegovom odvjetnicom u životnim odabirima. Ima tu i Franjina teološka dimenzija glede siromaštva. Marija je, kad slušamo njezin Veliča, duboko na strani malenih i siromašnih. Franjo želi tu radost malenih siromaha i za sebe i za svoju braću. Ali i dalje: on pred njenim likom zaziva zagovor kako bi mogao živjeti poput nje. U čistoći života. U ovome svjetlu može se promatrati i Franjin odnos prema marijanskim crkvama, a posebno prema Porcijunkuli, glavi našega Reda. Uz Marijin zagovor i blizinu moguće je živjeti put svetosti, put čistoće života. Mi smo kao provincija izrasli na toj liniji duhovnoga života. Blažena Djevica Marija na nebo uznesena naša je provincijska zaštitnica. Zaštitnica je i našega prvog samostana, naše kolijevke, Širokoga Brijega. A evo i ovaj na posljetku izgrađeni samostan u zagrebačkoj Dubravi uzeo je Bezgrješnu Djevicu za zaštitnicu. Ne smijemo zaboraviti da smo i u iskapanjima zemnih ostatka naše pobijene braće Gospinu krunicu prepoznavali kao orijentir u njihovoj identifikaciji!
Ovom posljednjem rečenom proširio bih i odgovor na Marijinu ulogu u životu vjernika. Toliki od nas lutaju ovim svijetom, tražeći utjehu, tražeći mir. I traže veze i traže sredstva i posredstva kako bi uspostavili mir u sebi i našli vrijeme za Boga i razgovor s Njim. Ali ima ovaj iskušani način kako se to jednostavnije čini. Možda su danas vremena brža. No, desetak se krunice uvijek može izmoliti, pa opet desetak i opet. Dok se vozite tramvajem, dok sjedite ili šetate. Dostatno vam je samo vaših deset prstiju, ili pet, ako nemate krunicu kao predmet. Molitva je pravi put mira i pomirenja, put ostavljanja grijeha, obraćenja. Kroz molitvu se, uz zagovor Gospin, otvaramo Božjoj milosti.
Vi ste provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, jedne od dviju franjevačkih provincija u BiH. Kakvo je, po Vama, sada stanje u provinciji te kakvu Vi viziju imate glede njezine svrhe i usmjerenja?
- Naša provincija kao ustanova živi skoro dva stoljeća. Nije to malo vrijeme s obzirom na okolnosti. Bez kruha i krova smo počeli, i noćevali pod hrastom i bili sretni. Nova braća stalno su se pridruživala i htjeli biti fratri. I postajali su divni serafski sljedbenici. Mnogi su od njih krv svoju dali za svoje ideale. Mi klijamo i ničemo iz toga ozemlja. Da bismo planirali budućnost moramo biti svjesni korijena i panja iz kojeg rastemo. Nemoguće je ukratko i jednoznačno opisati stanje u provinciji, jer otprilike polovica naše braće živi i radi u Hercegovini, a ostali su po svijetu, sada u 32 biskupije. Naše zauzeto djelovanje ogleda se na mnogim poljima, osobito u pastoralu - domovinskom i izvandomovinskom. Druga smo najbrojnija zajednica koja djeluje u našemu iseljeništvu. U tom surječju nemoguće je ne spomenuti zalaganje, teret i žrtvu braće koji djeluju u župi Međugorje kao i druge braće koja pomažu tamo, poglavito po službi sakramenta pokore. Ali i golem rad na drugim velikim i malim stjecištima naših vjernika i hodočasnika. Uza sve manjkavosti, u nadi da ovim riječima neću iznevjeriti krjepost poniznosti, držim našu provinciju zdravom i dobrom. A život i sve ono dobro što se u njemu događa, u krajnjoj liniji, nije toliko naše, nego dar Božji. Glede pitanja o usmjerenju, treba reći za vaše čitatelje, kako bi mogli bolje razumjeti, da u našemu Redu svaka provincija ima svoj redoviti provincijski kapitul – saborište koje se održava svake tri godine. Odluke ovoga tijela postaju usmjerenje za sve djelatnosti braće u provinciji. Provincijal zajedno s definitorijem provodi te odluke. A one su mnogobrojne. Općenito, glede budućnosti, osobno držim da nam je i kao provinciji i Crkvi od životne važnosti rasti u duhu većega zajedništva i suradnje. Volio bih da svi imamo pred očima onu izreku: exempla trahunt - primjeri privlače.
Hercegovačka franjevačka provincija – odnosno franjevci u Hercegovini – zahvaljujući svojoj dugoj tradiciji pristajanja uz narod i pomaganja istomu, još uvijek ima velik utjecaj u tom narodu. Koliko, po Vama, i na kakav način provincija trenutno utječe na narod te koliko mu pomaže sada kada je narod u Hercegovini toliko onemoćao i toliki napuštaju svoja ognjišta? Za krizu koja sve više raste ima se dobrim dijelom zahvaliti politici, odnosno političarima, čija beskrupuloznost u brizi za svoje, a ne opće dobro, sve više izlazi na vidjelo. Kako se provincija treba postaviti naspram tog sustava? Trebamo li i mi preispitati koliko se u naše redove uvuklo beskrupuloznosti i samodostatnosti?
- Na svom studijskom kurikulumu uzeo sam jedan seminar u odnosu na nauk pape Leona XIII. To je bio silan pastir koji je Crkvu predvodio četvrt stoljeća, i iz devetnaestoga uveo je u dvadeseto stoljeće. Bio je doista intelektualac i znalac koji je, možemo kazati, dao temelje razvoju katoličkoga društvenog nauka. Napisao je brojne enciklike. A bio mi je osobito zanimljiv jer je povodom 700. obljetnice rođenja sv. Franje napisao encikliku pod naslovom Auspicato concessum (est populo christiano) – Zapala je sreća (kršćanski puk), gdje je tako oduševljeno govorio o franjevcima, a osobito Trećemu franjevačkom redu, sadašnjem FSR-u. Zašto njega spominjem u ovome kontekstu? Upravo je on, papa Leon XIII., zabranio svećenicima baviti se politikom. Među mnoštvom razloga zbog kojih je to učinio, smatram temeljnim shvaćanje politike nečim vrlo prolaznim, od danas do sutra. Politika se mijenja kako se mijenjaju društveno-politički i drugi životni uvjeti. Bio je to snažan poticaj i blagoslov kasnijem zakonodavstvu Crkve koja svojim kanonskim odredbama štiti svoje predstavnike od aktivnoga bavljenja politikom. U tom bitnom postulatu provincija bi trebala biti i je sastavni dio Crkve i okvira njezina izražaja.
S druge strane, valja spomenuti da prema Gaudium et spes i nas u Crkvi na svoj način pogađa sve što pogađa ljudsku zajednicu u kojoj živimo. Bila to radost ili nada, žalost ili tjeskoba. Sve to odjekuje i u našem srcu. Kriza koju spominjete i koju proživljavamo višeslojna je i dotiče nas na sve strane življenja i presreće na mnogim putevima. Nije se lako snaći danas u našemu društvu. Jer, nakon krvavih sukoba devedesetih godina - nepovjerenje je veliko među ljudima, među narodima, među konfesijama. Rat je ostavio svoje posljedice, mnogi su ožalošćeni, mnogi osiromašeni, stotine tisuća davno su potražile smještaj i dom izvan Bosne i Hercegovine, a sad se, vidimo, val pojačava. Ne treba velikih analiza da bi se u ovoj zemlji i u našem narodu ustanovilo teško materijalno stanje i pustoš poraća. Vremena su donijela surovu bezobzirnost u stjecanju materijalnoga izdašnom i nezasitnom gramzljivošću. A sve što se događa dan danas nikako ne pridonosi liječenju rana. Ovo naše društvo još uvijek je nerješiva zagonetka. Zanimljivo, val iseljavanja i nesnalaženja nije samo kod nas. Osobno iz razgovora s mnogim sugovornicima znam da je u mnogim europskim državama vrlo slična priča, pa i zapadnim. Mladi ljudi odoše gdje se može zaraditi bolje i gdje su standardi bolji.
E sad, naša uloga? Život je poput ringa. U njemu valja izdržati sve udarce da bi se preživjelo i konačno pobijedilo. Da bi te netko ili nešto uništilo, treba znati gdje te udariti. Po mom dubokom uvjerenju, mi smo u Crkvi najranjiviji ako se udaljimo od svoga zvanja. Ako nam Bog ne bude na prvome mjestu. Mi najbolje možemo pomoći i našim ljudima ako im pomognemo da najprije Boga vrate u središte života. Ne umanjujući istinske nepravde u društvu, smatram najvećim problemom to da su ipak mnogi umjesto Boga u središte života stavili nešto posve drugo, možda i nesvjesno. Neki ostavljaju sigurne poslove od kojih su pristojno živjeli i odlaze u nepoznato tražeći bolje. Lažne potrebe postale su središte mnogih života. To je nevidljivi zakon ropstva, utrka za stvarima, ta pomama da se ima najnovije ovo ili ono, da se bude u tijeku, u jurnjavi za novim i novim i novim… I novim, koje je već postalo staro, nepotrebno, istrošeno kao i čovjek sam. Trebamo li se mi pitati što se uvuklo i u naše živote? Naravno. Držim da mi uvijek moramo klečati pred svojom savjesti. I uvijek trebamo gledati je li na naš kompas u rukama utječe nešto ili netko što će našemu usmjerenju pomutiti hod. S Bogom u središtu života, iskreno živeći svoje zavjete, svoje redovništvo i svoje svećeništvo, mi ćemo najviše pomoći svome narodu. Oni će nas tražiti na mjestima gdje trebamo biti: u crkvi, u ispovjedaonici, u učionici, u samostanu, u župnom uredu, u katoličkoj misiji u inozemstvu. Moraju nas tu naći u svako doba dana ili noći. Spremni primiti ih. To oni žele od nas. I u tome se stalno preispitivati i vraćati ako odlutamo. Ne ide nas zanositi se i biti preuzetan na polju koje nije naše. Gdje mi kao redovnici i svećenici nismo doma. Prošla su davno vremena kad smo morali biti narodni tribuni, jer smo gotovo jedini bili školovani. Neka sada tamo budu naši zdravi vjernici. Najveća naša promašenost može biti loš primjer života kojega smo zavjetovali. Konačno, bilo je i mnogo gorih i neizvjesnih trenutaka u našoj prošlosti, tako katastrofičnih i neobećavajućih, a mi smo njihova preživjela budućnost…
Kako Crkva danas može, uza sve gore navedeno, i dalje autentično naviještati Radosnu vijest?
- Želim poći od činjenice da naše autentično naviještanje – u koje možemo uključiti naše propovijedi, seminare i sve druge aktivnosti, imaju pravi i autentični učinak - ne prema našoj pameti, učenosti, ili nekom društvenom izlaganju dobro pripremljenih sadržaja u medijima, nego isključivo prema našoj svetosti i autentičnom življenju. Prema propusnosti Božje milosti kroz nas, koja se po milosti Božjoj stvara osobnom molitvom i žrtvom. Crkvi je svako vrijeme izazov. I u svakom vremenu ona otkriva njegove znakove. Po njima se ravna da bi naviještala Božju Riječ. Bilo to zgodno ili nezgodno. To je taj osjećaj zova svoga poziva. Ni jedan pojedinac nije vlasnik Radosne vijesti nego njezin sluga koji se svaki dan mora kajati jer nije onakav kakav bi trebao biti. To nam je i Sveti Otac poručio ovih dana.
Promatrajući Red Manje braće u Europi, pomalo zabrinjava stanje s duhovnim zvanjima, a pod time mislimo posebno na zapadnu Europu. Uzmimo samo za primjer Italiju i Njemačku, gdje se provincije, zbog sve manjeg broja braće, ujedinjuju; broj braće u formaciji je oskudan – i sami znate puno više o tome. Kod nas je, ipak, situacija malo bolja i u Hrvatskoj i BiH još nije prisutna kriza redovničkih zvanja. Kako razumijevate tu trenutnu situaciju zvanja u Europi te što ona znači sada za nas, za Crkvu i Red te što nam ona govori za budućnost?
- Naš je red nastao u povijesti i u povijesti će i trajati. Toliki su se redovi ugasili, a bili su ogromni i snažni, mnogoljudni. Na kušnji je u ovom vremenu i naš Red. Sami u pitanju spominjete Njemačku i Italiju, da dodam Belgiju, Francusku, Nizozemsku, Britaniju, Irsku, Španjolsku, Portugal i mogao bih još nabrajati po Europi. Na izdisaju su. Azija raste, dijelovi Južne Amerike rastu. Afrika cvjeta. Sve je više njihovih franjevaca. Istočna Europa ima zvanja. I mi se Hrvati u Hrvatskoj i BiH ne damo. Što više, vidite koliko je vas u Dubravi s ovoga malog komadića Hercegovine. K tomu još Humac i Mostar. Božji ste blagoslov. Budite toga svjesni te će vaš hod na putu formacije biti još bolji. Osobno se ne strašim budućnosti. Štoviše.
Na Vašem svećeničkom putu važno mjesto sigurno zauzima i Međugorje, gdje ste proveli više godina u službi župnog vikara. A podrazumijeva se da i sada, u službi provincijala, brižno pratite događanja, pastoral i duhovni život Međugorja. U zadnje vrijeme, posebno po imenovanju posebnog izaslanika pape Franje, Međugorje privlači sve više pozornosti u cijelome svijetu. Govori se o mogućem priznanju ukazanja, no sve je to nemjerljivo s pastoralno-duhovnim životom Međugorja. Koja je, po Vama, uloga i značaj Međugorja za Crkvu u Hrvata, ali isto tako i za opću Crkvu?
- Već sam spomenuo da je naša služba u Međugorju veoma zahtjevna. Naravno, svećenička služba je uopće zahtjevna, ali u mjestima gdje se sa svih strana svijeta sliva tako veliko mnoštvo hodočasnika kao što je to u Međugorju, s pravom se može govoriti o još većoj zahtjevnosti. Tu čovjek mora biti stalno na raspolaganju ljudima, osobito u ispovjedaonici. Mnogi od tih ljudi došli su iz velike udaljenosti. Tim ljudima valja izaći ususret otvorena uma, srca i duše. Nedavno je za posjeta Zagrebu sam kardinal Parolin, državni tajnik Svete Stolice, opisao svoj susret s međugorskim hodočasnicima na letu iz Rima prema Splitu, spominjući veliki interes za Međugorje. Po njegovim riječima, želja Svete Stolice je pomoći sve regulirati kako bi vjernici mogli bolje osluškivati Božju riječ, slaviti sakramente i doživjeti autentično iskustvo vjere. Na tom tragu su i izjave mons. Hosera koji je prepoznao kristocentričnu duhovnost i zdravu mariologiju u pastoralu Međugorja.
Držim da je teško i gotovo nemoguće sagledati sve dosege međugorskog fenomena koji je postao planetaran, a spomenute izjave ove dvojice važnih crkvenih osoba dale su odgovor i na vaše pitanje. Na nama je u, ovome trenutku, strpljivo čekati nove korake Crkve koje je znakovito najavio i sam kardinal Parolin.
Prije više od sedamdeset godina, šezdeset i šestorica naše braće ubijena su od strane komunista. Njihova žrtva bila je zastrta velom šutnje kroz desetljeća, no sada je spomen na njih sve življi i snažniji. Možete li nam reći nešto o procesu za proglašenje mučenicima naše braće? Do kojeg je stupnja taj proces trenutno došao? Je li njihova žrtva danas istinski prepoznata? Što nam njihovo svjedočenje za Istinu danas poručuje?
- Kad se moglo i kako se moglo, provincija je u suradnji s postulaturom našega Reda i mjesne Crkve učinila sve potrebne korake. U tu je svrhu 2004. utemeljeno Povjerenstvo za pripremu kauze pobijenih hercegovačkih franjevaca koje je 2007. preraslo u Vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Dakle, kao što i samo ime kaže, to je postupak koji ima svoje odredbe i upute. Naš je vicepostulator neumorno tražio i ispitao tolike svjedoke. Ovaj dio je pri kraju i onda slijede propisani koraci mjesnoga biskupa.
Ja nekako mislim da je temeljno stanište naše provincije žrtva naša, krv i krik Širokoga Brijega i svih naših stratišta. Braća naša ubijena u proljeće, kad su šipci cvali – kako je napisao naš pjesnik fra Janko Bubalo. Naš narod našu ubijenu braću već od samog početka naziva mučenicima, i oni su za njih baš to. I ne samo naši fratri, već i dijecezanski svećenici i bogoslovi, naš puk ubijen za Krista i vjeru. Njihova je žrtva poruka koja je sve glasnija. Što smo dalje od njihova časa žrtve, to nam njihova žrtva u duši sve jače govori. Stav provincije je bio i ostao: polazeći od činjenica, ne izražavajući u ovome trenutku kult, nastaviti istraživati sve okolnosti, moliti i sukladno zakonodavstvu Crkve u ovim stvarima, nastaviti postupak.
Ove godine obilježavamo sto godina od akcije fra Didaka Buntića koji je tada odvođenjem u Slavoniju od gladi spasio tisuće ljudi. Što danas čini naša provincija na karitativnom planu? Znamo da fra Didak nije ljude spašavao samo od tjelesne gladi, nego je u Hercegovini bio poznat i kao jedan od najvećih prosvjetitelja. Koliko danas Hercegovačka franjevačka provincija može učiniti na tom području? Postoji li mogućnost revitalizacije franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, koja je svojevremeno bila rasadište kulture i obrazovanja? Je li obrazovna vizija naših franjevaca, koja se ostvarivala do krvavog pokušaja zatiranja naše provincije sredinom prošlog stoljeća, i danas živa i potrebna ostvarivanja?
- Jadna su to bila vremena. Valjalo ih je preživjeti. Naša je Provincija odlukom Uprave i provincijala tražila spas za narod, a fra Didak je tomu stajao na čelu. Svi su fratri pomagali svom narodu po župama, po samostanskim okružjima. Zanimljivo je da u isto vrijeme dok sjemeništarci na Širokome Brijegu umiru od gladi, gimnazija osniva 7. i 8. razred. I dogodine je stota obljetnica od prvog ispita zrelosti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokome Brijegu s pravom javnosti.
Partizani su 1945. ubili našu braću, ubili gimnaziju, ubili filozofsko-teološki studij. Tek je 1953., a zapravo 1956., društvena gimnazija proradila u oduzetoj našoj zgradi. Oduzeli su i sjemenište i konvikt i dobar dio samostana. Dakle, komunistička revolucija ugušila je sve naše projekte. Danas su ta vremena iza nas. Već dugo su iza nas, Bogu hvala. Trebamo reći da je ta gimnazija franjevačka, da su je franjevci izgradili i kao instituciju i kao zgradu. Činimo sve da je vratimo kao nešto svoje najdraže i najvrjednije natrag u zagrljaj. A to će onda biti još jedna odgovornost na našim plećima: da u nju idu djeca našega naroda zbog kojih je i izgrađena i ona 1846. i 1900. i 1924. i 1918. – kad je svečano slavila svoju prvu maturu od ondašnje države priznatu. Iako su se neke stvari trebalo dogoditi i ranije, držim da ćemo uskoro ispisati nove stranice oko naše gimnazije. Osim toga, kad se siđe u bilo provincije, onda je tu more djelatnosti koje čak nadilaze naše snage. Koliko samo rade na svim poljima naša braća kao asistenti za Framu i FSR?! Imamo možda ponajbolje sređen Arhiv na ovim prostorima, tolike knjižnice, počevši od središnje u Mostaru. Naše izdavaštvo, počevši od provincijskoga nakladničkog niza Recipe, pa časopisa Hercegovina franciscana. Tu su Naša ognjišta, Glasnik mira, Kršni zavičaj, Međugorje sa svojim potrebama komuniciranja i prevođenja. Toliki bilteni i listići pojedinih župa i samostana, te brojni važni web portali. Tiskara Fram-Ziral. Valja se prisjetiti da je Provincija preko svojih članova utemeljila Likovnu akademiju u sklopu Sveučilišta u Mostaru, na Širokom Brijegu; djelatna je Franjevačka galerija Široki Brijeg, obnovljen je vrlo funkcionalan najstariji muzej u BiH, naš Muzej u samostanu na Humcu i uz njega Galerija Majka; u Gorici Hrvatska franjevačka arheološka zbirka; u Tomislavgradu Samostanski muzej fra Jozo Križić. Brojne su još kulturne djelatnosti koje ostavljaju traga u društvenom životu našega podneblja. Izdano je toliko kvalitetnih knjiga i publikacija. U Švicarskoj braća izdaju glasilo Movis. Tu je i Kustodijski vjesnik i Hrvatski etnički institut u Chicagu, te brojne druge djelatnosti braće u čitavoj Kustodiji. Kad spominjete karitativne djelatnosti, onda doista moram kazati kako naša zajednica veoma mnogo skrbi o sirotinji. Osim poznatih međugorskih ustanova Majčino selo, Milosrdni otac, Mir-Međugorje te fonda za stipendiranje iz kojega je do sada podijeljeno oko tri i pol tisuće stipendija studentima slabijega imovinskog stanja, te najnoviji projekt Dompesa, svaki naš samostan i župa skrbi o potrebnima. Postoje i druge humanitarne udruge, kao Kap ljubavi, koje, na sebi svojstven način, žive onaj franjevački duh ponikao na Kruhu svetoga Ante. Osobito je ovaj duh prisutan kod naše braće koja rade u Zapadnoj Europi i Americi. Uza sve to, uvijek se može i više i bolje.
------------------------------------------------------------------------------------
Pozivamo Vas na svečano misno slavlje proslave svetkovine Bezgrešnog Začeća BDM, zaštitnice naše samostanske crkve, koje će u petak, 8. prosinca u 18h, predslaviti naš otac provincijal fra Miljenko Šteko.
Marijo, bez istočnoga grijeha začeta, moli za nas!
