Nedavno smo obradili kako je Isus s križa progovorio sv. Franji u crkvici sv. Damjana i poslao ga da popravi njegovu crkvu koja se ruši. I tako je Franjo započeo s teškim radom popravljanja materijalnih crkava.
Uz fizičku žrtvu, koju je morao podnijeti iz ljubavi i poslušnosti prema Isusu, neizostavna je i ona financijska, koje smo i sami svjedoci kada se odlučimo na određene građevinske pothvate (mi mlađi, hvala Bogu, još ne).
Sve bi bilo u redu da je Franjo sam raspolagao novcem koji je upotrebljavao za taj posao. Međutim, njegovom ocu to baš i nije bilo po volji. Rasrđen sinovim ponašanjem, kao glava obitelji, stavlja Franju u kućni pritvor. Svi oni koji su proučavali život asiškog siromaška, upoznati s ovakvim stanjem u obitelji Bernardone, nastojali su iznijeti svoje mišljenje o tom. Uglavnom bi se staroga Pietra karakteriziralo kao čovjeka koji je volio "stajati visoko", biti ugledan građanin Asiza, o čijoj se obitelji ništa nakaradno ne bi moglo ni smjelo čuti, a od Franje je želio da svojim životom odražava stanje svoje obitelji. Očekivalo se od njega da u zabavama i plaćanju troškova tih istih veselica prednjači. A Franjo, kao da svojim zaokretom koji čini, sramoti svoga oca. Ima i onih koji staroga Bernardonea gledaju u malo pozitivnijem svjetlu. Možda mu se činilo da je Franjo poludio, da je izgubio kontrolu nad svojim životom i da ga stoga svojom odlukom o zatvaranju želi zaštititi, kao da mu želi pomoći da se urazumi, smiri. Ipak treba vjerovati da je Pietro volio svoga sina i pokušati razumjeti njegove postupke, jer on jednostavno nije mogao shvatiti što se to ustvari događa s Franjom, nije bio svjestan da mu sin sve to čini iz ljubavi prema Nekome, a ne iz ludosti. Neka čitatelj sam odluči za koju se verziju želi opredijeliti. Meni je bliža ova pozitivnija. A možemo samo nagađati, kad se već ne možemo vratiti 800 godina unatrag i pitati samog Pietra. Bilo kako bilo, majka je bila ta koja ga je pustila iz pritvora, jer ga jednostavno nije mogla takvog gledati, a možda je ona bila svjesna onoga čega "stari" nije…
Nedugo nakon toga dolazi do konačnog rješenja ove situacije. Kada više nije znao kako sina urazumiti, Pietro poseže na drugim sredstvom kojim nastoji pomoći sinu da se urazumi, tuži ga gradskom sudu da prosipa obiteljsku imovinu. A Franjo se poziva na crkveni sud. Tako sve završava kod biskupske palače. Svetac kao da je priželjkivao ovakav rasplet. Svu odjeću skida sa sebe, baca ju pred oca, i veli kako je dosada Pietra zvao svojim ocem, a da će odsada govoriti, "Oče naš, koji jesi na nebesima"! Tako se odriče sve obiteljske imovine i odlučuje živjeti isključivo od darova svoga nebeskog oca.
Franjo postaje glasnik velikoga Kralja. A čim je to postao, hvataju ga razbojnici, bacaju ga u jarak pun snijega i rugaju mu se. A ni njegovi sugrađani nemaju razumijevanja prema njemu. Psuju ga, izruguju mu se, draže pse na njega itd. No, Franjo ostaje ustrajan. Nastavlja s popravkom crkava, praćeno nerazumijevanjem sugrađana koje traje oko tri godine. Napokon, u 27. godini dolazi kraj njegovom traženju. Bio je, po svoj prilici, blagdan apostola Matije, 24. veljače. Franjo sudjeluje na sv. misi u Svetoj Mariji Anđeoskoj. Toga dana se čitao Isusov govor o poslanju u kojem Isus svoje učenike po prvi put šalje kao misionare. Kao nikada do tada, Franjo osjeća da su te riječi, koje je sigurno čuo nekoliko puta, upravo njemu upućene. Čuvši te riječi, uskliknuo je: "Ovo je ono što hoću… Ovo želim cijelim srcem izvršavati!" Napokon spoznaje ono što će obilježiti njegov život, i živote tolikih koji su se odlučili slijediti Isusa po primjeru sv. Franje. Evanđelje postaje njegov život, norma po kojoj će sve mjeriti. Do kraja svoga života Franjo nastoji živjeti i u djelo pretvarati riječi napisane na papiru. To isto evanđelje će ga i na samrti motivirati za nove pothvate, iskustva vjere, kazavši svojoj braći kako treba početi ispočetka, jer do sada su malo što napravili. On svoj život jednostavno pretvara u življeno evanđelje.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da je trnovit put kojim hodi Isusov nasljedovatelj, da se traže žrtve i odricanja, da čovjek treba biti neprestano na putu, u hodu, da bi mogao razumjeti Isusa. Potrebno je stvoriti prostor u svojoj nutrini za Riječ. Franjo tek nakon nekoliko godina shvaća svoje poslanje, što ne znači da je dotada lutao, nego da je bio tražitelj, čovjek na putu. Nije se stidio tjelesnog ogoljenja, prijezira sugrađana, čak je i vlastitog (tjelesnog) oca razočarao. Kliknimo sa svetim Franjom: "Sve mogu u onome koji mi snagu daje, kada sam slab - onda sam jak. Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se."
Prethodni tekstovi:
Život sv. Franje: mladost
Život sv. Franje: obraćenje (I)
Život sv. Franje: obraćenje (II)
Život sv. Franje: obraćenje (III)
Sve bi bilo u redu da je Franjo sam raspolagao novcem koji je upotrebljavao za taj posao. Međutim, njegovom ocu to baš i nije bilo po volji. Rasrđen sinovim ponašanjem, kao glava obitelji, stavlja Franju u kućni pritvor. Svi oni koji su proučavali život asiškog siromaška, upoznati s ovakvim stanjem u obitelji Bernardone, nastojali su iznijeti svoje mišljenje o tom. Uglavnom bi se staroga Pietra karakteriziralo kao čovjeka koji je volio "stajati visoko", biti ugledan građanin Asiza, o čijoj se obitelji ništa nakaradno ne bi moglo ni smjelo čuti, a od Franje je želio da svojim životom odražava stanje svoje obitelji. Očekivalo se od njega da u zabavama i plaćanju troškova tih istih veselica prednjači. A Franjo, kao da svojim zaokretom koji čini, sramoti svoga oca. Ima i onih koji staroga Bernardonea gledaju u malo pozitivnijem svjetlu. Možda mu se činilo da je Franjo poludio, da je izgubio kontrolu nad svojim životom i da ga stoga svojom odlukom o zatvaranju želi zaštititi, kao da mu želi pomoći da se urazumi, smiri. Ipak treba vjerovati da je Pietro volio svoga sina i pokušati razumjeti njegove postupke, jer on jednostavno nije mogao shvatiti što se to ustvari događa s Franjom, nije bio svjestan da mu sin sve to čini iz ljubavi prema Nekome, a ne iz ludosti. Neka čitatelj sam odluči za koju se verziju želi opredijeliti. Meni je bliža ova pozitivnija. A možemo samo nagađati, kad se već ne možemo vratiti 800 godina unatrag i pitati samog Pietra. Bilo kako bilo, majka je bila ta koja ga je pustila iz pritvora, jer ga jednostavno nije mogla takvog gledati, a možda je ona bila svjesna onoga čega "stari" nije…
Nedugo nakon toga dolazi do konačnog rješenja ove situacije. Kada više nije znao kako sina urazumiti, Pietro poseže na drugim sredstvom kojim nastoji pomoći sinu da se urazumi, tuži ga gradskom sudu da prosipa obiteljsku imovinu. A Franjo se poziva na crkveni sud. Tako sve završava kod biskupske palače. Svetac kao da je priželjkivao ovakav rasplet. Svu odjeću skida sa sebe, baca ju pred oca, i veli kako je dosada Pietra zvao svojim ocem, a da će odsada govoriti, "Oče naš, koji jesi na nebesima"! Tako se odriče sve obiteljske imovine i odlučuje živjeti isključivo od darova svoga nebeskog oca.
Franjo postaje glasnik velikoga Kralja. A čim je to postao, hvataju ga razbojnici, bacaju ga u jarak pun snijega i rugaju mu se. A ni njegovi sugrađani nemaju razumijevanja prema njemu. Psuju ga, izruguju mu se, draže pse na njega itd. No, Franjo ostaje ustrajan. Nastavlja s popravkom crkava, praćeno nerazumijevanjem sugrađana koje traje oko tri godine. Napokon, u 27. godini dolazi kraj njegovom traženju. Bio je, po svoj prilici, blagdan apostola Matije, 24. veljače. Franjo sudjeluje na sv. misi u Svetoj Mariji Anđeoskoj. Toga dana se čitao Isusov govor o poslanju u kojem Isus svoje učenike po prvi put šalje kao misionare. Kao nikada do tada, Franjo osjeća da su te riječi, koje je sigurno čuo nekoliko puta, upravo njemu upućene. Čuvši te riječi, uskliknuo je: "Ovo je ono što hoću… Ovo želim cijelim srcem izvršavati!" Napokon spoznaje ono što će obilježiti njegov život, i živote tolikih koji su se odlučili slijediti Isusa po primjeru sv. Franje. Evanđelje postaje njegov život, norma po kojoj će sve mjeriti. Do kraja svoga života Franjo nastoji živjeti i u djelo pretvarati riječi napisane na papiru. To isto evanđelje će ga i na samrti motivirati za nove pothvate, iskustva vjere, kazavši svojoj braći kako treba početi ispočetka, jer do sada su malo što napravili. On svoj život jednostavno pretvara u življeno evanđelje.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da je trnovit put kojim hodi Isusov nasljedovatelj, da se traže žrtve i odricanja, da čovjek treba biti neprestano na putu, u hodu, da bi mogao razumjeti Isusa. Potrebno je stvoriti prostor u svojoj nutrini za Riječ. Franjo tek nakon nekoliko godina shvaća svoje poslanje, što ne znači da je dotada lutao, nego da je bio tražitelj, čovjek na putu. Nije se stidio tjelesnog ogoljenja, prijezira sugrađana, čak je i vlastitog (tjelesnog) oca razočarao. Kliknimo sa svetim Franjom: "Sve mogu u onome koji mi snagu daje, kada sam slab - onda sam jak. Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se."
Prethodni tekstovi:
Život sv. Franje: mladost
Život sv. Franje: obraćenje (I)
Život sv. Franje: obraćenje (II)
Život sv. Franje: obraćenje (III)
