Nakon spoletskog sna Franjo se vraća u Asiz. Međutim, u prvi mah se činilo da se u Franjinom životu ipak ništa novoga nije dogodilo.
Opet je izabran za vođu plesne grupe koja je neprestano, krećući se ulicama Asiza izvodila plesne korake i tako zabavljala narod, ali i tražila naklonost asiških ljepotica. I zbilja se u početku činilo da se Franjo neće uspjeti othrvati svim tim opasnostima i da će nastaviti tamo gdje je stao.
Ali nakon nekog se vremena primjećuje da Franjo ipak zaostaje za svojom grupom. On jednostavno više ne može pratiti njihov korak, izgleda zamišljeno. Što je i bio. Pomalo se povlači iz sve te buke oko sebe. Neki su pretpostavljali da se zaljubio i da će se vjenčati. Franjo se zaista zaljubio i vjenčat će se, ali ljudi oko njega niti ne slute tko bi mogla biti "sretnica", a pogotovo ne mogu naslutiti ljepotu te gospođe, koja svojom ljepotom nadilazi sve ostale. I tako Franjo počinje mijenjati svoje ponašanje. Povlači se na samotna mjesta, u spilje, šume, crkvice i tamo meditira, traži Božje milosrđe, milost da ga Bog povede pravim putem. On moli molitvu koja bi mogla biti primjer svakome kako bi trebalo moliti: "Svevišnji dični, svevišnji divni Bože, rasvijetli tminu moga srca… daj mi razum i spoznaju Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinitu zapovijed."
Već je tada i njegova majka počela primjećivati nešto neobično u Franjinom ponašanju. Tako, na primjer, jednom prilikom stavlja mnoštvo kruhova na stol i na majčino pitanje zašto to čini, on odgovara da mora biti pripravan ako neki siromah pokuca na vrata i traži milostinju. Čini se da Bog prodire u njegov život intenzivnije i već mu usađuje one karakteristike na kojima će Franjo temeljiti svoje poslnje: briga za siromašne. Ali ne samo da će se brinuti za siromahe, nego siromaštvo postaje i ideal njegovog života. Potaknut Božjom milošću, on osjeća neobičnu naklonost prema siromaštvu i odlazi na hodočašće u Rim, gdje se želi prerušiti u prosjaka i po prvi puta na svojoj koži osjetiti život jednog siromaha. Dakako, on želi moliti i na grobu Apostola. Došavši u Rim spopada ga srdžba jer vidi licemjerstvo u životima ljudi. Osjeća da ljudi oko njega samo usnama časte Boga dok im je srce daleko od Njega. Stoga Franjo demonstrativno baca sav novac u Apostolov grob i cijeli dan provodi u prosjačkim krpama sa siromasima.
Jedan od ključnih događaja u Franjinom životu je definitivno susret s gubavcem i poljubac koji mu je utisnuo. Značenje ovoga poljupca biva veće ako malo pogledamo društvene odnose toga vremena. Gubavca se isključivalo iz svih društvenih zbivanja. On, pri ustanovljenju bolesti, oblači odjeću koja ga čini prepoznatljivim. Daje mu se čegrtaljka koja mora uvijek ječati da mu nitko ne bi slučajno došao u blizinu, zabranjuje mu se piti iz rijeka, izvora i zdenaca, daju mu se i rukavice bez kojih ništa ne smije dotaknuti itd. Znajući sve ovo, možemo razumjeti i gnušanje koje Franjo ima prema gubavcima. Njemu je bila dotada muka i pomisliti na njih, a kamoli ih vidjeti. Ali jednom prilikom, Franjo silazi s konja, daje gubavcu komad metalna novca i ljubi mu ruku. Gubavac mu pritom daje cjelov mira. Zanimljivo je to što se u tom trenutku njegova unutarnjost mijenja. Ono što mu je dotad bilo gorko i odurno, sada mu se pretvara u duhovnu i tjelesnu slast. Franjo će ovaj događaj uvijek pripisivati Božjem zahvatu, svjestan da ne može, ne samo u ovom događaju, nego i u svemu što poduzima, biti sam zaslužan za to, nego to uvijek pripisuje Božjoj milosti. Iz svega se ovoga rađa još veća ljubav prema rubnima, pogotovo prema gubavcima. Franjo će im u budućnosti neprestano služiti, a služeći njima izgrađivat će i vlastitu karizmu. Čak će i svoje novake slati u tu školu poniznosti, i samo oni koji "prežive" život s gubavcima moći će pripadati njegovoj zajednici.
Čitajući ove događaje možemo se prvenstveno zapitati koliko se povlačimo u samoću. Povlačimo li se uopće? Molimo li Isusa da rasvijetli tamu našeg srca ili ćemo reći da je to za one tamo "bogomoljce"? Jesmo li svjesni da Bog zove svakoga, pa i one koji, ljudskim očima gledajući, ne zaslužuju milosrđe? Osluškujmo Božji glas i prepoznajmo što Gospodin od nas želi. Franjo nam je dao primjer. Bog je od preziratelja siromaha, siromaštva i gubavaca učinio jednog od najvećih zaljubljenika u te iste ljude u povijesti čovječanstva. Kako je Bog velik! Povjerujmo da On i u našim životima može učiniti i htjeti i djelovati i da On preobražava sve ono što je u našoj nutrini trulo i bolesno.
Ali nakon nekog se vremena primjećuje da Franjo ipak zaostaje za svojom grupom. On jednostavno više ne može pratiti njihov korak, izgleda zamišljeno. Što je i bio. Pomalo se povlači iz sve te buke oko sebe. Neki su pretpostavljali da se zaljubio i da će se vjenčati. Franjo se zaista zaljubio i vjenčat će se, ali ljudi oko njega niti ne slute tko bi mogla biti "sretnica", a pogotovo ne mogu naslutiti ljepotu te gospođe, koja svojom ljepotom nadilazi sve ostale. I tako Franjo počinje mijenjati svoje ponašanje. Povlači se na samotna mjesta, u spilje, šume, crkvice i tamo meditira, traži Božje milosrđe, milost da ga Bog povede pravim putem. On moli molitvu koja bi mogla biti primjer svakome kako bi trebalo moliti: "Svevišnji dični, svevišnji divni Bože, rasvijetli tminu moga srca… daj mi razum i spoznaju Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinitu zapovijed."
Već je tada i njegova majka počela primjećivati nešto neobično u Franjinom ponašanju. Tako, na primjer, jednom prilikom stavlja mnoštvo kruhova na stol i na majčino pitanje zašto to čini, on odgovara da mora biti pripravan ako neki siromah pokuca na vrata i traži milostinju. Čini se da Bog prodire u njegov život intenzivnije i već mu usađuje one karakteristike na kojima će Franjo temeljiti svoje poslnje: briga za siromašne. Ali ne samo da će se brinuti za siromahe, nego siromaštvo postaje i ideal njegovog života. Potaknut Božjom milošću, on osjeća neobičnu naklonost prema siromaštvu i odlazi na hodočašće u Rim, gdje se želi prerušiti u prosjaka i po prvi puta na svojoj koži osjetiti život jednog siromaha. Dakako, on želi moliti i na grobu Apostola. Došavši u Rim spopada ga srdžba jer vidi licemjerstvo u životima ljudi. Osjeća da ljudi oko njega samo usnama časte Boga dok im je srce daleko od Njega. Stoga Franjo demonstrativno baca sav novac u Apostolov grob i cijeli dan provodi u prosjačkim krpama sa siromasima.
Jedan od ključnih događaja u Franjinom životu je definitivno susret s gubavcem i poljubac koji mu je utisnuo. Značenje ovoga poljupca biva veće ako malo pogledamo društvene odnose toga vremena. Gubavca se isključivalo iz svih društvenih zbivanja. On, pri ustanovljenju bolesti, oblači odjeću koja ga čini prepoznatljivim. Daje mu se čegrtaljka koja mora uvijek ječati da mu nitko ne bi slučajno došao u blizinu, zabranjuje mu se piti iz rijeka, izvora i zdenaca, daju mu se i rukavice bez kojih ništa ne smije dotaknuti itd. Znajući sve ovo, možemo razumjeti i gnušanje koje Franjo ima prema gubavcima. Njemu je bila dotada muka i pomisliti na njih, a kamoli ih vidjeti. Ali jednom prilikom, Franjo silazi s konja, daje gubavcu komad metalna novca i ljubi mu ruku. Gubavac mu pritom daje cjelov mira. Zanimljivo je to što se u tom trenutku njegova unutarnjost mijenja. Ono što mu je dotad bilo gorko i odurno, sada mu se pretvara u duhovnu i tjelesnu slast. Franjo će ovaj događaj uvijek pripisivati Božjem zahvatu, svjestan da ne može, ne samo u ovom događaju, nego i u svemu što poduzima, biti sam zaslužan za to, nego to uvijek pripisuje Božjoj milosti. Iz svega se ovoga rađa još veća ljubav prema rubnima, pogotovo prema gubavcima. Franjo će im u budućnosti neprestano služiti, a služeći njima izgrađivat će i vlastitu karizmu. Čak će i svoje novake slati u tu školu poniznosti, i samo oni koji "prežive" život s gubavcima moći će pripadati njegovoj zajednici.
Čitajući ove događaje možemo se prvenstveno zapitati koliko se povlačimo u samoću. Povlačimo li se uopće? Molimo li Isusa da rasvijetli tamu našeg srca ili ćemo reći da je to za one tamo "bogomoljce"? Jesmo li svjesni da Bog zove svakoga, pa i one koji, ljudskim očima gledajući, ne zaslužuju milosrđe? Osluškujmo Božji glas i prepoznajmo što Gospodin od nas želi. Franjo nam je dao primjer. Bog je od preziratelja siromaha, siromaštva i gubavaca učinio jednog od najvećih zaljubljenika u te iste ljude u povijesti čovječanstva. Kako je Bog velik! Povjerujmo da On i u našim životima može učiniti i htjeti i djelovati i da On preobražava sve ono što je u našoj nutrini trulo i bolesno.
