Ovim tekstom, koji govori o Franjinoj mladosti, započinjem s pisanjem, odnosno, izvještavanjem o Franjinom životu u kratkim crtama. Za ovaj rad, služio sam se knjigom "Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim" autora Antona Rotzettera i Thadeea Matura.
Cilj mi je u nekoliko nastavaka upoznati čitatelja s događajima koji su obilježili život asiškoga sveca, s putovima koji su ga doveli do svetosti života.
Smatram da je nevažno, pišući o Franjinom djetinjstvu, odnosno mladosti, razglabati o tome koliko je uistinu bio nestašan, je li, baš, cijela njegova mladost isprazno proživljena itd. Mislim da je plodonosnije, za nas koji želimo aktualizirati Franjinu poruku, analizirati neke posebne događaje iz njegove mladosti koji su jako utjecali na njegovu osobnost, karizmu koja ga je kroz život pratila pa, jednim dijelom, i otajstveno predoznačila Božji zahvat u njegovom životu.
Prva zanimljivost koja nam, nekako, predoznačuje način na koji je Franjo živio su dva imena koja je imao. U očevoj odsutnosti majka mu je nadjenula ime Ivan (Krstitelj). Njegovoga je oca, koji je inače bio bogati trgovac i samim tim imao životna shvaćanja koja su više išla u smjeru lagodnosti, materijalizma, to ime zasigurno iritiralo pa mu je, u skladu sa zemljom svojih snova, zemljom pjesništva koja podsjeća na ljupkost i bogatstvo, nadjenuo ime Franjo (Francuzić). A Franjo će biti oboje: Ivan isposnik i asketa te Francuzić pjesnik i zaljubljenik (Božji). Društvo je u ono vrijeme bilo podijeljeno na dva staleža: viši plemićki sloj (majores) i niži puk (minores). Samim tim se ljude kvalitativno svrstavalo po posjedovanju jer su minores bili bezvrijedni u očima tadašnjeg društva. Ovo će u razdoblju Franjina obraćenja jako utjecati na njegovo poimanje ljudskih kvaliteta koje će biti vezano uz postojanje, a ne posjedovanje, uz biti a ne imati. Svoju će zajednicu stoga i nazvati Manja braća jer su upravo maleni oni koje Bog poziva za svoj stol.
1187. godina je jako značajna ili, možda bolje reći, simbolična za njega. Te godine je Jeruzalem pao u ruke egipatskoga sultana Saladina. Kao petogodišnjak Franjo je više pasivno doživljavao stanje kršćanskoga svijeta koji je bilo "križarski" raspoložen, ali se sa sigurnošću može ustvrditi da su se ta zbivanja ugnijezdila u njegovoj nutrini na način što će se njegovo djelovanje uvelike razlikovati od djelovanja njegovih suvremenika - umjesto križarskih ratova, on će širiti misije.
S četrnaest godina Franjo postaje punoljetan (1196.). Primljen je u društvo trgovaca što znači da smije u očevo ime poslovati. To čini s naglašenom rasipnošću. Ulazi i u društvo plesača. Zajedno s prijateljima pravi na trgovima svjetovne i vjerske igranke i u društvu postaje omiljen. Zbog svoje je raskalašenosti i rasipnog ophođenja s novcem nerijetko troškove zabava snosio sam. Ta ga je karakteristika učinila vođom grupe.
Saznanje da je bio i u svjetovnom životu omiljen snažno nam govori o snazi Božjeg zahvata u Franjinom životu, o kojem bi današnja mladost mogla itekako razmišljati. Ljepota života u nasljedovanju Krista je toliko snažno pogodila Franjin život da je bez nekih problema ostavio sve što je imao. Čini mi se da je veći problem za njega bio kako što snažnije ljubiti Ljubav koja nije ljubljena nego spoznati ispraznosti ovoga svijeta.
Sposobnost plesanja je došla do izražaja i nakon obraćenja. Njegove su propovijedi bile pune oduševljenja, a izvodio ih je čineći plesne korake. Nikada nije izgubio smisao za igranje, pjevanje i pjesništvo.
Smatram da je nevažno, pišući o Franjinom djetinjstvu, odnosno mladosti, razglabati o tome koliko je uistinu bio nestašan, je li, baš, cijela njegova mladost isprazno proživljena itd. Mislim da je plodonosnije, za nas koji želimo aktualizirati Franjinu poruku, analizirati neke posebne događaje iz njegove mladosti koji su jako utjecali na njegovu osobnost, karizmu koja ga je kroz život pratila pa, jednim dijelom, i otajstveno predoznačila Božji zahvat u njegovom životu.
Prva zanimljivost koja nam, nekako, predoznačuje način na koji je Franjo živio su dva imena koja je imao. U očevoj odsutnosti majka mu je nadjenula ime Ivan (Krstitelj). Njegovoga je oca, koji je inače bio bogati trgovac i samim tim imao životna shvaćanja koja su više išla u smjeru lagodnosti, materijalizma, to ime zasigurno iritiralo pa mu je, u skladu sa zemljom svojih snova, zemljom pjesništva koja podsjeća na ljupkost i bogatstvo, nadjenuo ime Franjo (Francuzić). A Franjo će biti oboje: Ivan isposnik i asketa te Francuzić pjesnik i zaljubljenik (Božji). Društvo je u ono vrijeme bilo podijeljeno na dva staleža: viši plemićki sloj (majores) i niži puk (minores). Samim tim se ljude kvalitativno svrstavalo po posjedovanju jer su minores bili bezvrijedni u očima tadašnjeg društva. Ovo će u razdoblju Franjina obraćenja jako utjecati na njegovo poimanje ljudskih kvaliteta koje će biti vezano uz postojanje, a ne posjedovanje, uz biti a ne imati. Svoju će zajednicu stoga i nazvati Manja braća jer su upravo maleni oni koje Bog poziva za svoj stol.
1187. godina je jako značajna ili, možda bolje reći, simbolična za njega. Te godine je Jeruzalem pao u ruke egipatskoga sultana Saladina. Kao petogodišnjak Franjo je više pasivno doživljavao stanje kršćanskoga svijeta koji je bilo "križarski" raspoložen, ali se sa sigurnošću može ustvrditi da su se ta zbivanja ugnijezdila u njegovoj nutrini na način što će se njegovo djelovanje uvelike razlikovati od djelovanja njegovih suvremenika - umjesto križarskih ratova, on će širiti misije.
S četrnaest godina Franjo postaje punoljetan (1196.). Primljen je u društvo trgovaca što znači da smije u očevo ime poslovati. To čini s naglašenom rasipnošću. Ulazi i u društvo plesača. Zajedno s prijateljima pravi na trgovima svjetovne i vjerske igranke i u društvu postaje omiljen. Zbog svoje je raskalašenosti i rasipnog ophođenja s novcem nerijetko troškove zabava snosio sam. Ta ga je karakteristika učinila vođom grupe.
Saznanje da je bio i u svjetovnom životu omiljen snažno nam govori o snazi Božjeg zahvata u Franjinom životu, o kojem bi današnja mladost mogla itekako razmišljati. Ljepota života u nasljedovanju Krista je toliko snažno pogodila Franjin život da je bez nekih problema ostavio sve što je imao. Čini mi se da je veći problem za njega bio kako što snažnije ljubiti Ljubav koja nije ljubljena nego spoznati ispraznosti ovoga svijeta.
Sposobnost plesanja je došla do izražaja i nakon obraćenja. Njegove su propovijedi bile pune oduševljenja, a izvodio ih je čineći plesne korake. Nikada nije izgubio smisao za igranje, pjevanje i pjesništvo.
