Bog Franju korak po korak vodi putem obraćenja. Najprije mu daje ko znanja da je gospodar onaj kojemu treba služiti, zatim mu u srce usađuje ljubav za siromahe i gubavce. Franjo čak i sam postaje siromah.
Međutim, još nije došao do onoga što će njegov život i živote njegovih sljedbenika zauvijek odrediti. Franjo još uvijek traži pravi smisao svoga života i moli da Bog rasvijetli tminu njegovog srca…
Tako je jednom prolazio pokraj crkvice Sv. Damjana, u koju ulazi pomoliti se. Dok je molio, čuje glas Raspetoga s križa koji mu govori da treba popraviti Njegovu crkvu koja se ruši. Gospodin ovim činom ulazi još dublje u Franjin život. Sada uz ljubav prema gubavcima i siromasima počinje osjećati sve veću ljubav prema raspetome Isusu. Od toga časa kao da je stigmatiziran, obilježen Kristovim križem do dna svoga bića. Neprestano meditira o Isusu koji je umro za čovjeka na drvetu križa. Spopada ga tuga i neopisiva bol promišljajući što je sve Isus podnio za spas svakoga od nas. Iz toga je i izišla Franjina želja, koju je i izmolio od Boga darom stigmatizacije na svome tijelu, da osjeti bar malo one boli koju je Isus za nas podnio.
Zanimljivo: Franjo se, kao pravi poslušnik, odmah daje na posao popravljanja, ne jedne, već triju crkvica, za što mu je trebalo tri godine. On dakako shvaća ovo poslanje popravljanja crkava doslovno, i daje se na popravljanje "materijalne" crkve. Neki će reći ili posumnjati da je Franjo to poslanje krivo shvatio, aludirajući na to da je možda ipak bila riječ o "duhovnoj" crkvi koju je trebalo popraviti. Tu duhovnu, živu Crkvu je u svakom slučaju bilo potrebno popraviti, i Gospodin je to od Franje i tražio, ali kako ju popraviti ako još uvijek nije sve stvari raščistio sa samim sobom? Stoga je i bilo normalno da Franjo ovo poslanje shvati doslovno, što je na određeni način bio njegov novicijat, vrijeme čišćenja, u kojem je, radeći neprestano vlastitim rukama u njemu raslo sjeme koje je Gospodin već odavno posijao, tako da on u tom trenutku Božji poziv nije mogao drukčije shvatiti nego doslovno i sigurno nije pogriješio. Možemo zaključiti da je popravak ovih "materijalnih" crkvica bila svojevrsna priprava za ono što će slijediti, a to je popravljanje žive Crkve. Čak je njegov odaziv svake hvale vrijedan, jer se time očituje Franjina poniznost i poslušnost prema Bogu. On nije razmišljao o tome na koji se način ovaj zov treba shvatiti, nego Isusa slijedi u stopu. Doslovno. Isus kaže, Franjo čini. On nam pokazuje što znači slijediti Očevu volju. Franjo se nije postidio i mrmljao: "Tko će sad to, Bože, pa kako ću ja ovim nježnim ručicama što su dosad samo račune plaćale zidati crkvu? Pa što ću ako neka djevojka prođe i ugleda me?" Kod Franje ovome nema ni traga, odavno je on raskrstio s ovozemaljskim brigama. Njegova jedina okupacija je Isus Krist.
I ja se mogu pitati koliko sam spreman slijediti Isusa u stopu. Ili ipak gledam iz svoje "duhovnosti" izvući i malo za sebe? Je li mi nekad neugodno slijediti Isusa pitajući se "što će drugi reći"? Jesam li spreman prihvatiti i vrijeme osame, osobnog rasta u kojemu me Bog pripravlja za poslanje koje mi je namijenio, makar se radilo o teškom poslu, ili bih ipak htio bez sjetve žeti plodove? Ali bez sjetve nema žetve.
Molim te, Gospodine, za ponizno i poslušno srce koje će uvijek biti spremno čuti tvoj glas i odazvati se na tvoj poziv, ma što god tražio od mene.
Prethodni tekstovi:
Život sv. Franje: mladost
Život sv. Franje: obraćenje (I)
Život sv. Franje: obraćenje (II)
Tako je jednom prolazio pokraj crkvice Sv. Damjana, u koju ulazi pomoliti se. Dok je molio, čuje glas Raspetoga s križa koji mu govori da treba popraviti Njegovu crkvu koja se ruši. Gospodin ovim činom ulazi još dublje u Franjin život. Sada uz ljubav prema gubavcima i siromasima počinje osjećati sve veću ljubav prema raspetome Isusu. Od toga časa kao da je stigmatiziran, obilježen Kristovim križem do dna svoga bića. Neprestano meditira o Isusu koji je umro za čovjeka na drvetu križa. Spopada ga tuga i neopisiva bol promišljajući što je sve Isus podnio za spas svakoga od nas. Iz toga je i izišla Franjina želja, koju je i izmolio od Boga darom stigmatizacije na svome tijelu, da osjeti bar malo one boli koju je Isus za nas podnio.
Zanimljivo: Franjo se, kao pravi poslušnik, odmah daje na posao popravljanja, ne jedne, već triju crkvica, za što mu je trebalo tri godine. On dakako shvaća ovo poslanje popravljanja crkava doslovno, i daje se na popravljanje "materijalne" crkve. Neki će reći ili posumnjati da je Franjo to poslanje krivo shvatio, aludirajući na to da je možda ipak bila riječ o "duhovnoj" crkvi koju je trebalo popraviti. Tu duhovnu, živu Crkvu je u svakom slučaju bilo potrebno popraviti, i Gospodin je to od Franje i tražio, ali kako ju popraviti ako još uvijek nije sve stvari raščistio sa samim sobom? Stoga je i bilo normalno da Franjo ovo poslanje shvati doslovno, što je na određeni način bio njegov novicijat, vrijeme čišćenja, u kojem je, radeći neprestano vlastitim rukama u njemu raslo sjeme koje je Gospodin već odavno posijao, tako da on u tom trenutku Božji poziv nije mogao drukčije shvatiti nego doslovno i sigurno nije pogriješio. Možemo zaključiti da je popravak ovih "materijalnih" crkvica bila svojevrsna priprava za ono što će slijediti, a to je popravljanje žive Crkve. Čak je njegov odaziv svake hvale vrijedan, jer se time očituje Franjina poniznost i poslušnost prema Bogu. On nije razmišljao o tome na koji se način ovaj zov treba shvatiti, nego Isusa slijedi u stopu. Doslovno. Isus kaže, Franjo čini. On nam pokazuje što znači slijediti Očevu volju. Franjo se nije postidio i mrmljao: "Tko će sad to, Bože, pa kako ću ja ovim nježnim ručicama što su dosad samo račune plaćale zidati crkvu? Pa što ću ako neka djevojka prođe i ugleda me?" Kod Franje ovome nema ni traga, odavno je on raskrstio s ovozemaljskim brigama. Njegova jedina okupacija je Isus Krist.
I ja se mogu pitati koliko sam spreman slijediti Isusa u stopu. Ili ipak gledam iz svoje "duhovnosti" izvući i malo za sebe? Je li mi nekad neugodno slijediti Isusa pitajući se "što će drugi reći"? Jesam li spreman prihvatiti i vrijeme osame, osobnog rasta u kojemu me Bog pripravlja za poslanje koje mi je namijenio, makar se radilo o teškom poslu, ili bih ipak htio bez sjetve žeti plodove? Ali bez sjetve nema žetve.
Molim te, Gospodine, za ponizno i poslušno srce koje će uvijek biti spremno čuti tvoj glas i odazvati se na tvoj poziv, ma što god tražio od mene.
Prethodni tekstovi:
Život sv. Franje: mladost
Život sv. Franje: obraćenje (I)
Život sv. Franje: obraćenje (II)
