Tko bi rekao da mali siromah, koji nema ni primjerenu odjeću, može imati takav utjecaj?
Što se to sve krije iza nadimaka „Drugi Krist“, „Serafski otac“, „Patrijarh ubogih“? Na samom početku treba reći kako vrlo često olako shvaćamo život nekoga tko je proglašen svetim, jer naglasak velikim dijelom stavljamo na ono što je taj svetac činio pred sam kraj svoga života. Tako danas svetoga Franju shvaćamo kao nekog stvarno značajnog, siromašnog slugu koji je, po svom razmišljanju i djelovanju, bio ispred svoga vremena, a s druge strane, kao onog iza svoga vremena po svom materijalnom stanju kojeg se neobjašnjivo odrekao. Pored onih velikih naziva kojim ga danas nazivamo, možda bi najrelevantniji naziv bio „Tvrdoglavi tražitelj“, jer je svaki svoj pad prihvaćao, ustajao i činio ono što može kako bi se opet vratio na pravi put. Nadilazio je svaki svoj pad baš zato jer je znao da je Bog veći od svih tih padova.
Franjo svoju mladost živi kao prosječan mladić koji se uopće ne vodi smislom. Teško je i tražiti smisao kada već imaš komociju, kada ti je ugodno, kada je vanjsko bogatstvo veće od onog unutarnjeg, od onog što bi trebalo biti primarno za život. Shvatiti smisao je, zapravo, bila ključna stvar koju je Franjo morao usvojiti za sve ono što dolazi kasnije, jer manji brat odbija biti sluga. Ali ne sluga čovjeku, već novcu, jer je bio svjestan nevidljive moći tih zlatnika koji znaju obuzeti um.
U svojoj mladenačkoj zbunjenosti, Franjo po prvi put doživljava Božji korak u njegov život i to upravo dok je sanjao. Tada ono pitanje „Tko ti može više učiniti Gospodar ili sluga?“ nalazi put do njegove nutrine, bez obzira na sve one promašaje i neodazivanja na Božju blizinu. Mogli bismo olako reći kako Franjo kao da je krivo razumijevao Krista, jer je mislio kako je biti vitez ispravni razlog služenja pravom Gospodaru, ali i taj je korak bio način kojim ga je Bog učio živjeti. Na kraju se Franjo kroz taj rat, pošto je bio zarobljen, susreće s evanđeljem. Kasnije dobiva viziju kako je on onaj koji obnavlja Crkvu te se, shvaćajući to doslovno, počinje brinuti o izvanjskoj izgradnji crkve. Tada nije ni razmišljao o onoj unutarnjoj izgradnji, koja je zapravo potrebnija. Međutim, ne može se reći kako je Franjo u svemu tome pogriješio, jer je upravo ta gradnja bila ključna za njegovo postupno obraćenje.
Koliko li je samo pitanja Franjo postavio i sebi i Bogu…i ne samo zato što su drugi smatrali da je Franjo poludio, već to su bila pitanja koja su zahvaćala dubinu duše koja je tražila pogled prema svjetlu. Na samom početku nitko nije shvaćao to Franjino traženje, lakše ga je bilo proglasiti ludim, sve dok i ostatak tog društva nije „poludio“ i počeo ga slijediti. Prva braća dolaze služiti Kristu upravo zbog toga što je u Franjinom služenju Kristu bilo nešto mistično, nešto razumu predaleko. Kada se zagledamo u Franjine teške trenutke, vidjet ćemo da to nisu trenutci u kojima se on treba odreći nečega, pa čak i vlastitog doma, već su to trenuci kada Franjo uviđa da Bog nije ljubljen, kada Bog nekima ne znači ništa, i tada Franjo u svojoj tuzi ponavlja: „Ljubav nije ljubljena!“.
U tom Božjem odgoju Franjo kao da osjeća da Stvoritelj od njega traži više nego što je on u mogućnosti dati, dok Gospodar u svojoj ljubavi želi pokazati Franji kako ne treba činiti djela svojom moći, već ga uči kako predati svoju volju Gospodaru, što je zapravo najveća stvar koju Franjo može učiniti. To sve nije išlo preko noći, jer da bi Franjo sve to shvatio bilo je potrebno da mu braća koja su došla slijediti njegov primjer okrenu leđa, ili da iskusi onaj osjećaj kako ga u nekim trenutcima Bog ostavlja samog. Jednom je već bio daleko od Boga i dobro je svjestan te praznine koja ga je tada obuzimala, stoga srčano drži riječ koju je dao Bogu i ne dopušta da ga išta zemaljsko odvrati od te odluke.
Možda je i bio u zatvoru neko vrijeme, ali je zato pazio da nikad ne bude u zatvoru tuđih mišljenja, prosudbi i komentara. Navikao je se nositi s time te ga to nimalo nije pokolebalo. Znao je da je jedino važno kakav je on sâm pred Bogom, jer čovjek ni sâm za sebe ne zna kakav je, a kako bi tek mogao znati i prosuđivati drugoga.
Krasila ga je jedna posebnost, u današnje vrijeme možda ne toliko popularna, a to je bila jednostavnost. Upravo ona jednostavnost kojom čovjek prvi daje ljubav, kojom prvi otkida od sebe, a ne da samo grabi i skuplja u svoju riznicu u kojoj se pomalo nakuplja oholost. Zato je Franjo uvijek činio prvi korak među ljudima, čak i onda kad je znao da ga netko prezire ili da ga ne može ni pogledati. To mu je bilo još slađe – ići onomu kome se kao osoba gadiš.
I, nekim čudom, Franjo je stvarno uspijevao. Trebalo je, naravno, pobijediti one bitke kako bi prišao gubavcu, trebalo je i da se suoči sa smrću, jer guba je bila oznaka za smrt. Ali kad je Franjo jednom prihvatio smrt, otada se više nije ni bojao. Tada mu ni odlazak kod sultana nije predstavljao nikakav problem, iako je bilo izgledno kako bi to vrlo lako mogao biti dan njegove smrti. Predati svoju volju Božjoj – to je vrlo težak čin, ali Bog se pobrinuo kako bi Franjo i taj susret preživio te usto dobio i mir od sultana. Tko bi rekao da mali siromah, koji nema ni primjerenu odjeću, može imati takav utjecaj?
Prihvaćanjem smrti i svih okolnosti koje su ga okruživale, Franjo odabire biti slobodan. Nije to ona sloboda kojoj vičeš kako ništa ne trebaš činiti jer sve možeš sam, već Franjo slobodu pronalazi u evanđelju. Pronalazi je u onim teškim Isusovim rečenicama od kojih je i sastavio franjevačko pravilo. Što je više živio po evanđelju, to je bio slobodniji i za Krista i za ljude. Biti slobodan je možda najveći stupanj koji čovjek može doseći, a to znači biti u Božjim rukama, jer samo u tim rukama čovjek je slobodan od svakog velikog pada i spreman je činiti sve, pa čak i prihvatiti smrt. Zato Franjo na samrti u svojoj pjesmi o smrti pjeva kako joj nijedan smrtnik ne može umaći i kako u njoj nema razlike za bogate i siromašne, da bi na kraju zapjevao: „Dobro mi došla sestrice smrti, dobro mi došla ti, ja te se više ne bojim“.
Zato valja učiti od ovog malenog čovjeka kako čovjeka ne ispunjavaju neke velike stvari, već je malenost najbolji put kojim čovjek može ići. Također nema ništa ljepše i bolje nego biti blizak Bogu, a za to treba tvrdoglavosti i traženja. Franjo se nije bojao padova, a to što su mu svi drugi govorili da nije u pravu, njemu ne mora značiti da nije u pravu. Iako, sve to ne znači ništa, jer samo Bog proniče srca i samo Bog zna pravi put za svakog od nas.
„O vatrena i slatka sila tvoje ljubavi, molim, Gospodine, neka obuzme moj um i moje srce i neka me odjeli od svega onim pod nebom, da umrem od ljubavi ljubeći tebe, koji si umro od ljubavi ljubeći mene.“
