Franjo je prvi svetac koji je „dobio“ stigme i prva osoba kod koje ih je Crkva prepoznala kao autentične. Biti izabran i na taj način svjedočiti Krista velika je stvar, ali za mali broj ljudi i one koji su zaista svetoga života. Ali ako ste mislili da Bog za vas nema spremne „stigme“ u svom ormariću, i da je to za neku svetačku elitu, grdno se varate. Donosimo dobre vijesti!
Živimo u vremenu gdje se čini da nadnaravno više ne postoji. Čudesa su iluzija vještih mađioničara, a vjera je opijum neukih seljaka. Za jednog nevjernika kršćanstvo je zaista religija drskosti koja se usuđuje tvrditi da zna nešto što svijet ne poznaje, da ima odgovore na pitanja o zagrobnom životu te poslije smrti očekuje vječnu nagradu. Katolička Crkva je daleko najgora po tom pitanju jer se hvali da posjeduje sve gore navedeno: vjeru, sigurnu spoznaju nadnaravnog, puninu istine i čudesa. Za nevjerne uši sve ovo zvuči dosadno i komplicirano, ali jedno od toga ipak ne, a to su čudesa.
Ako su istinita, stvarna i još k tome opipljiva: mijenjaju igru, mijenjaju život, događaju se obraćenja! Čudesa su direktan dokaz za nešto što nije od ovoga svijeta, nešto nesvakidašnje. Neka vrsta udice koja je bačena s nebesa i mamac koji je neodoljiv za ograničena osjetila.
Bog u svojoj providnosti dobro zna da ima posla s malovjernim ljudima koji traže dokaze, znakove i potvrdu za sve što je upitno. To nužno nije loša stvar, sami apostoli vjerojatno ne bi bili apostoli da Isus nije učinio niti jedno čudo. Ozdravljenje uzetoga, oživljavanje mrtvaca, čudesno umnažanje kruha i ostalo bili su moćan dokaz da se običan puk uvjeri u Kristovo Evanđelje. Tada je to bilo potrebno, apostoli nisu imali ništa od duhovnog bogatstva koje mi sad imamo i zato su početna čudesa bila nužna!
Naravno da Krist nije batler koji će na svaki naš mig okom, skočiti i izvesti čudo da bi nas održavao zainteresiranima. Taj film nećemo gledati, to nikad nije bila svrha, već buđenje vjere tamo gdje je nema i učvršćivanje onih koji su odlutali. No ipak svjedočimo da je Crkva prepuna svetaca preko kojih je Bog djelovao i pokazivao svoju stranu prepunu čudesa. Poseban fenomen je Sveti Franjo i njegove stigme.
Dvije godine prije svoje smrti Franjo je započeo četrdesetodnevni post u čast sv. Mihaelu arkanđelu na osamljenom brdu La Verna. Jednoga jutra oko blagdana Uznesenja Svetoga križa, moleći se na brdu, ugledao je lik serafa sa šest krila koji se spuštao s neba. Seraf je bio raspet s ranama istim kao u Isusa te se činilo kao da je bio poslan da ih donese bratu Franji. U jednom trenutku Kristove rane pokazale su se i na našem svetcu. Obuzele su ga radost i bol u istom trenutku. To su bile prave krvave rane na rukama, nogama i boku. Ne samo da su često krvarile nego su se mogli vidjeti i pravi čavli kako mu vire iz udova. To je Franju toliko boljelo da više nije mogao hodati bez magarca i pomoći ostalih fratara.
Franjo je isprva kao i svaki svetac skrivao rane i nije se time hvalio kako ne bi sebi pribavio sebičnu slavu i Bogu uskratio Njegovu. Bio je skroman i svjestan svoje grešnosti. No, kao što smo već rekli da je svako čudo u Crkvi dano za izgradnju zajednice i učvršćenje u vjeri, to se vidjelo kroz opomenu ili savjet brata Iluminata koji je Franji rekao da su rane znak i dar od Boga za cijelu Crkvu i da ih ne treba skrivati. Plodovi njegova svetačkog života i milost stigmatizacije nisu dugo ostali tajna.
Jednom je prilikom pokrajinu Rieti poharala teška pošast koja je napadala i ubijala goveda i stoku. Neki se pobožni čovjek iz tog kraja u očaju noću došuljao do samotišta gdje su boravila braća i sveti Franjo te je tražio malo vode gdje su se prali Franjini krvavi zavoji i krpe da tom vodom poškropi životinje. Kada je vodu dobio i poškropio goveda, bolest je trenutno nestala i tako se glas o njegovoj svetosti i mističnim znakovima proširila, a uslijedila su i mnoga druga čudesa.
Franjo je prvi svetac koji je „dobio“ stigme i prva osoba kod koje ih je Crkva prepoznala kao autentične. Ima i mnogih drugih poput Padre Pia, Anne Catharine Emmerich, Marthe Robin, Katarine Sijenske i ostalih, ali Franjo je bio prvi.
Biti izabran i na taj način svjedočiti Krista velika je stvar, ali za mali broj ljudi i one koji su zaista svetoga života. No to opet ne znači da su oni posve sveti ili bolji od drugih; sotona se kroz povijest više puta poigrao sa stigmama i čudesima ne bi li prevario i zaveo ljude baš preko senzacije i prikrivene oholosti koja traži pljesak za svoju tobožnju svetost. Crkva je s razlogom oprezna u donošenju ishitrenih odluka kada se takvi slučajevi danas pojave kako bi zaštitila narod od lažnjaka. Vrijeme na kraju pokaže je li nešto od đavla ili Božje, zato je potrebno biti strpljiv.
Ali ako ste mislili da Bog za vas nema spremne „stigme“ u svom ormariću, i da je to za neku svetačku elitu, grdno se varate. Donosimo dobre vijesti! Sve što je kršćansko označeno je vidljivim znakom križa. To mogu biti crkve, predmeti, građevine, liturgijska odjeća itd. No postoji i nevidljivi znak pripadanja Kristu, a to su sakrament krštenja i svete potvrde. Znaci po kojima smo spašeni i dokaz svakome na ovom svijetu da smo Kristova djeca. Kao takvi, možda nećemo imati vidljive stigme, ali smo zato poškropljeni Kristovom krvlju i osnaženi silom Duha Svetoga.
Ta sila nam daje snagu da svjedočimo u poganom 21. stoljeću gdje se događa veliki otpad od vjere, tada postajemo „provokacija savjesti“ svakom nevjerniku kada vjerno idemo na Svetu Misu, lakše dobivamo milost ljubiti neprijatelja i oprostiti zloj osobi. Tako na primjer možemo biti oni zbog kojih psovači u našoj sredini utihnu od srama, a da ne izustimo niti jednu riječ. I dalje nas neće voljeti, ali će nas poštovati zbog onoga što jesmo, a upravo to znači da su naše „stigme“ vidljive na van!
Biti autentično „slan“ kršćanin je najbolja stigma koju možeš poželjeti. To Isus od nas traži, po tome se prepoznajemo i to je put svetosti. Svijet je izgubljen i potreban je baš takvih „stigmatičara“ koji donose Kristovo kraljevstvo u svoje domove, na posao, u kafić i bilo gdje na svijetu. Imamo misiju, imamo svu duhovnu opremu, samo što često nedostajemo mi sami. Stid i strah su naši stari znanci.
Ne bojmo se jer je uz nas Bog Stvoritelj, legije arkanđela i bezbrojne čete anđela, sveci od kojih pakao strahuje i na kraju general sa dvanaest zvjezdica - Blažena Djevica Marija!
Neka nam uvijek na pameti bude da naša snaga nije u zemaljskim stvarima već u Sili i Snazi odozgor! Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. (2 Kor 10,3-4)
Sveti Franjo će nam vrlo rado pomoći kako bismo postali ljubav koja preobražava i svjetionik drugima koji hode u mraku. Dopustimo sebi da nas probodu nevidljivi čavli svetosti koje nam nudi Isus te znademo biti hodajuća raspela kao i Sveti Franjo.
