Toliko je velikih umova nastojalo ocrtati ovaj zanimljivi lik da znam kako ne mogu donijeti ništa novo. Ne posjedujem neke nove činjenice ili dokumente koji bi mogli dopuniti dosadašnju sliku koju smo stvorili o svetom Franji. Izgleda mi gotovo besmisleno pisati nešto novo o ovom Talijančiću. Ipak, možda mogu pisati o njegovu životu pokazujući na ono što me je naučio ovaj srednjovjekovni propovjednik i mistik.
Giovanni Francesco di Bernardone. Koliko li je samo napisano o tom čovjeku! Od njegove smrti pa do današnjeg dana napisane su tisuće stranica životopisa, od onih srednjovjekovnih hagiografija do nekih opisa hipi svetca ili ekologa. Toliko je velikih umova nastojalo ocrtati ovaj zanimljivi lik da znam kako ne mogu donijeti ništa novo. Ne posjedujem neke nove činjenice ili dokumente koji bi mogli dopuniti dosadašnju sliku koju smo stvorili o svetom Franji. Izgleda mi gotovo besmisleno pisati nešto novo o ovom Talijančiću. Ipak, možda mogu pisati o njegovu životu pokazujući na ono što me je naučio ovaj srednjovjekovni propovjednik i mistik.
Godine 1181. (ili 1182.) u talijanskom gradiću Asizu rodio se sin mjesnome trgovcu tkaninama Petru Bernardoneu i njegovo ženi Piki. Petar je bio na poslovnom putovanju kad mu se sin rodio. Uskoro ga je majka odnijela u crkvu i kršten je pod imenom Ivan. Neki kažu da se otac nije slagao s tim imenom pa ga je nazvao Francesco ili Francuzić po zemlji koja mu je omogućila da se obogati, dok drugi misle da su ga nazvali Francuzić jer mu je majka bila iz Provanse. Bilo kako bilo, njegovo novo ime prilično je odgovaralo njegovom karakteru. U mladosti je bio razigran, zanesen, poput provansalskih trubadura i žonglera koji su u to vrijeme putovali Italijom opjevavajući ljubav i viteštvo. Uskoro je takav provansalski karakter postao predvoditelj društva mladića i djevojaka koji su mladenačke dane provodili u razbibrizi, veselju, zabavama i plesovima. Možda Franjin mladenački život nije bio baš raskalašen ili potpuno nemoralan kako to opisuje njegov prvi životopisac, ali zasigurno jest bio svjetovan. Mladi Bernardone povodio se za svjetovnim zabavama i užitcima. Bio je katolik, ali onaj koji nedjeljom ode na misu, a nakon toga nastavi „živjeti“. Mladići toga vremena sanjali su romantične ljubavi o kakvima su pjevali trubaduri. Zamišljali su sebe u sjajnim viteškim odijelima kako ponosno jašu kroz ulice grada, a pritom im se svi dive. Ovakav mentalitet i oblik života je Božje stvorenje odvodio, sitnim, ali sigurnim koracima, od Stvoritelja. Bezbrižni i veseli život prekinut je ratom. Do jučer raspjevani dječaci odjednom su postali vojnici, a uskoro i zaljubljenici. Da ne bismo pomislili da je sin mjesnog trgovca bio u potpunosti svjetovan ili tašt, treba istaknuti i dobro koje je činio. Naime, čitavu svoju mladost imao je osjećaja za siromahe i one koji su bili odbačeni od društva. Tako je i u zatvoru primijetio kako su svi ostali počeli izbjegavati jednog od suzatvorenika. Bio je to neki plemić teška karaktera i nestrpljiv. Ipak, u mladom Franji bilo je suosjećanja pa mu je prilazio. Kad bi ovaj bio nagao ili grub, Franjo bi bio nježan i strpljiv. Nakon nekog vremena, ovaj zatvorenik počeo se mijenjati. Zahvaljujući trgovčevu sinu, nesnošljivi plemić postao je društven i u boljim odnosima sa svima.
Iako je u toj ćeliji atmosfera bivala sve vedrija, tamnica nije bila ništa manje hladna i vlažna. Duh je bio vedar, ali hladnoća je tamnice škodila Franjinu tijelu. Vrativši se iz zatvora u očinski dom, preselio se u tamnicu bolesničkog kreveta. Teško se razbolio i nigdje nije izlazio. Ostao je sam sa svojim mislima, maštanjima, sumnjama, pitanjima… Vrijeme bolesti za njega je bilo teško i tamno, tamnije od one peruđinske tamnice. Sve je dolazilo u pitanje. Kad je bivao malo boljega zdravlja, izlazio je u duge šetnje prirodom. Njegov provansalski karakter u takvom je ambijentu punio baterije, ali je i dalje nešto nedostajalo. Osjećao je stalni nemir koji ga je nukao da nešto učini ili promijeni. Opet je maštao o viteškom životu, o borbama, o plemićkoj časti. Zamišljao je kako će jednoga dana biti velik. Tijelo se oporavljalo, ali duh i duša bijahu nemirni, tužni.
Dozna on uskoro da jedan plemić traži pratitelje da mu se pridruže u nekom vojnom pohodu i nato mu se učini da je to ispunjenje onog njegovog nemira i praznine koju je osjećao za vrijeme bolesti. Otac ga opremio sjajnom opremom, osedlao je konja i krenuo u vojnu. Kad su izlazili iz grada, primijetio je jednog viteza jadno obučenog i iz samilosti mu ponudio svoje sjajno odijelo, a uzeo njegovo i tako jadno obučen krenuo je dalje. Putovanje nije potrajalo dugo. Uspio je dojahati do obližnjeg gradića Spoleta. Tamo ga opet obori slabost. Nije mogao nastaviti svoje putovanje. Tada je ovaj zanesenjak čuo kako mu netko govori: „Tko ti može dati više, gospodar ili sluga?“ Nemoćan od bolesti, zbunjen ovim riječima, vrati se osramoćen u rodni grad i opet leže na onaj isti bolesnički krevet. Neko vrijeme je proveo u krevetu bolestan više od sramote nego od stvarne bolesti. No, kako to inače biva, za nekoliko dana pojavila se neka nova tema tračeva pa se i Franjo počeo vraćati u normalan život. Vrlo brzo se povratio starom društvu i veselim zabavama.
Jedne prigode, dok su mladići nakon neke zabave trčali ulicama pjevajući, Franjo je zastao. Nije ga to razveseljavalo kao prije. Mislio je o svome društvu i zabavama, o sebi i svom životu. Činilo se kako ništa nema smisla, a u misli mu se stalno vraćao onaj susret iz Spoleta. Na to više nije mogao ostati ravnodušan. Dosadašnji život činio mu se kao promašaj, a s druge strane je vidio i život u Kristu. Taj drugi se činio slavan, sladak i uzvišen. Od ovog trenutka on se odmakao od svojih prijatelja i njihovih zabava. U njemu se događala velika promjena. Počeo je moliti. Svakog bi dana izišao iz grada i našao neku spilju gdje bi se zavukao i provodio sate u molitvi. Htio je služiti Gospodaru. Htio je činiti samo ono što Gospodar želi. Postajao je sve više čovjek molitve, a iz toga se rađala i ljubav. Siromasima je već otprije pomagao, ali sada je to činio jako često, tražio ih i provodio vrijeme s njima. Priređivao bi im gozbe ili bi im odnosio hranu u njihova obitavališta. Potom je počeo pomagati siromašnim svećenicima, darivao im novac za obnovu crkava i kupovao posuđe. Kroz sve ovo često je molio za Božju volju. Žarko žudio za životom koji je Gospodin namijenio za njega. Sve više je imao povjerenja da Gospodin ima najbolji naum za njegov život.
Nastavlja se…
