Možemo vidjeti kako su se i fratri i đaci onih teških dana na Širokom Brijegu ispovjedili i dobili odrješenje. Za mnoge imamo svjedočanstva, a za većinu možemo pretpostaviti da su u smrt otišli pomireni s Gospodinom.
Veljača je za našu Provinciju uvijek vrijeme prisjećanja na pogibiju šezdeset šestorice naše braće. Uvijek je to nova prigoda da molimo za pokoj njihovih duša i za njihovo proglašenje mučenicima. U isto vrijeme, svaka veljača nam u pamet doziva neke elemente njihova življenja i umiranja koji su u sebi izrazito kršćanski i vrijedni isticanja, ali ponajviše vrijedni nasljedovanja.
Pripremajući ovaj tekst u prigodi sjećanja na njih, pitao sam se o čemu bih mogao pisati. Toliko je sadržaja o njima napisano, toliko informacija prikupljeno. Doista, mnogo je toga rečeno. O njima su govorili svjedoci tadašnjih događaja, o njima su pisali povjesničari i književnici. Moj pokušaj stavljanja informacija o njihovoj smrti u jedan kratki tekst bio bi možda pretjerano pojednostavljenje svega do sada napisanog. Zato sam se pitao o čemu bih mogao pisati. Mogu li možda uzeti samo jedan detalj iz njihovih života i istaknuti ga kao primjer?
Dok sam tako promišljao, kao moguća tema na pamet mi je došla ispovijed. Nedugo nakon toga otvorio sam posljednji broj glasila Stopama pobijenih u nadi da ću tamo naići na inspiraciju za ovaj tekst. Listajući časopis naletio sam na tekst o smrti fra Slobodana Lončara. U tom opisu spomenuto je da je pred samu smrt tražio od drugoga fratra odrješenje. Tada sam odlučio da ću ovdje pisati o ispovijedi.
Taj članak donosi svjedočanstvo fra Janka Bubala, upravo onog svećenika koji je fra Slobodanu dao posljednje odrješenje:
Uveli su ga u jednu zatvorsku sobu gdje je bilo dovedeno više ljudi iz Ljubuškog i okoline. Fra Slobodan je doznao da se tu u drugim zatvorskim sobama nalazi i još fratara, a među njima da je i fra Janko Bubalo. Fra Janko je – zahvaljujući nekom dobrom prijatelju – Muslimanu – ostao živ. Kad je u noći puštalo zatvorenike u WC, netko je pred vratima moje zatvorske sobe upitao: – Ja li tu fra Janko? – Tko pita – odgovorio je fra Janko. – Fra Slobodan. Molim te, daj mi absoluciju [odrješenje]! – Što je s tobom? – Mene će noćas ubiti. Vidio sam njihovu drskost, laži, zloću i krvničko raspoloženje. – Ja sam mu dao absoluciju, uz prethodno upozorenje da se pokaje. Onda se on zahvalio i nestao. Iste noći fra Slobodana su i neke druge ljude izveli i sve ih poubijali.
Na drugim mjestima možemo vidjeti kako su se i fratri i đaci onih teških dana na Širokom Brijegu ispovjedili i dobili odrješenje. Za mnoge imamo svjedočanstva, a za većinu možemo pretpostaviti da su u smrt otišli pomireni s Gospodinom.
Ovo je jedan od tih elemenata u življenju i umiranju naše braće koji nam je poticaj da, nasljedujući njih, vjernije živimo svoj kršćanski život. Gospodin nam je po Crkvi ostavio ovaj sakrament po kojemu imamo priliku priznati svoje grijehe, pokajati se i dobiti odrješenje od grijeha. Ovaj sakrament je ujedno i ispovijed i ispovijest. Ispovijedajući grijehe koje smo počinili, činimo ispovijest vjere u Boga i u njegovo milosrđe. Priznajemo da smo grješni, ali i da je Gospodin veći od naših grijeha. Gospodin Isus postao je čovjekom kako bi nam donio spasenje i otpuštenje grijeha. Bog je sebe i svoju ljubav očitovao u muci i smrti Isusa Krista po čijim se zaslugama u sakramentu ispovijedi otpuštaju grijesi. Crkva nas uči da se po ispovijedi pomirujemo s Bogom i Crkvom i da je konačni cilj ispovijedi duboka ljubav i predanje Gospodinu. Stoga ovaj primjer naše braće nam govori da su se i oni kajali za svoje grijehe, ali i da su čvrsto vjerovali Gospodinu, ljubili ga i predali mu se u potpunosti.
Dok se ovih tjedana veljače prisjećamo naše braće i njihova svjedočanstva življenja i umiranja, odlučimo i mi još vjernije krenuti putem ljubavi i predanja Bogu. Možda mislimo da se ne nalazimo u smrtnoj opasnosti, no zaboravljamo da je svaki grijeh smrtna opasnost, opasnija i od metka i od vatre. Neka nam ovi dani budu poticaj da redovitim pristupanjem sakramentu ispovijedi obnavljamo svoje obraćenje, ljubav i predanje Gospodinu u življenju, a to će nam pomoći da ostanemo vjerni i u umiranju. Spominjanje naše braće, kao i skora korizma, prilika nam je da produbimo svoj odnos s Bogom. Krenimo njihovim stopama.
Literatura: Milan fra LONČAR, IV. Mučenička smrt između 12. i 13. veljače 1945. u Ljubuškom., u: Stopama pobijenih, XVI.(2023.), br. 1(30): 24.
